211 Dragica VRANJIĆ GOLUB KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST istinsko je progovaranje bitka i povijesnoga svijeta. Pjesnik nije samo subjekt koji je spoznao i oćutio svijet, već njegovo pjesništvo jest taj svijet. Pjesništvo je sačinjanje u kojemu se sastaju mišljenje i pjevanje, pjesnik nije samo subjekt koji to omogućuje već kao povijesno biće zahvaća i proizvodi taj isti povijesni svijet, jer se pjevanjem upućuje u buduće, može promišljati svoje prošlo, pitajući se: gdje je to mjesto gdje bi se moglo istinski biti između neba i zemlje? Pjesnik odgovora: to je jezik, on je njegova OUSIA. Kao materinski jezik ljudskoga roda istinsko je progovaranje bitka u povijesnu svijetu unutar metaforičnosti. Jezik je pjesništva trajno isijavanje, u njemu pjesnik stanuje u autentičnom kazivanju u su-titranju, u istome povijesnom svijetu u kojemu je i drugo ljudsko biće, jer ga mogu prepoznati na način ljudskoga bića. Ljudska bića nastupaju kao ljudi u istome iskustvenom svijetu. To iskustvo omogućuje nam razumijevanje poetskoga teksta jer smo voljni razumjeti ono djelatno teksta. SIMILITUDINES gradi bit poetskoga. Prenošenje postaje moguće – uviđanjem. Kako bismo uopće mogli zamisliti vezu riječi i stvari da nije metaforičkoga posredovanja „prenošenja“? Čitajući neke stihove, zgromi nas ono ISTO čovjekove povijesnosti, isto su-titranje odjekom metafore. Nije to samo riječ koja stoji na mjestu jednoga svijeta već djelatnost duha u metaforičkoj djelatnosti (muza bitka). Metafora u višestrukim relacijama daje svijet koji se može transformirati i nanovo proizvoditi te svijet koji se može prepoznati i tumačiti. Kada bi znanost odbacila imaginaciju metafore, odbacila bi pra-temelj iz kojega je i sama krenula. Metaforu ne shvaćamo kao puko prenošenje smisla na nešto drugo, ona odražava povijesni svijet i sama stvara taj svijet. „Metafora razara obični jezik samo zato da bi ga obnovila na višem planu“.1 Iz zbilje svijeta koja nas oslovljava iz„naše vremenosti“ pjesnik svojom osjetilnom danošću dopušta svijetu da odjekuje kroz njega. Bitak je stečen posredstvom tijela, život koji sam sebe razumije. Čitajući poeziju, od nas se ne zahtijeva adekvatnost doživljaja već podudarnost istog vidokruga, to je temelj povijesnoga svijeta u pjesništvu. Metafora nije samo „višak značenja“ već pojava novoga svijeta u jeziku koji nadvladavajući sebe stvara nova značenja. Metaforičnost pjesništva pojavljuje se u ontološkoj funkciji. Jezik doseže i daje čovjeka, u pjesništvu jezik traži da iznesemo sve što njemu pripada („ono što traje utemeljuju pjesnici“, Hölderlin). Zajednička kazujuća riječ jest ono što traje u povijesnu svijetu, a onima koji joj pripadaju, ona jamči slušanje i razumijevanje.„Jer ja živim i kada pjesma umre, jer ja živim i kada patnja mine. Ima u meni nemira dragog, a ima 1 Paul Ricœur, Živa metafora, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1981., str. 57. Naslov izvornika: La metaphore vive. Prev. Nada Vajs.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=