204 KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST Alen TAFRA rijetko fantastična projekcija.25 Mada i taj ostatak možemo slobodno isključiti, jer i kod takvih je projekcija uvijek moguće detektirati kapilare koje vode do povijesne realnosti. O nemogućnosti predviđanja budućnosti, kao i s time povezanim paradoksom predviđanja sadašnjosti, pisala su i braća Strugacki. Potonji se poput Burgessa vole povremeno referirati na Spenglera, kao što to već običavaju i drugi prvaci žanra, poput Philipa Dicka i Borislava Pekića. Spomenimo, onako usput, da drugoga velikog kultur-pesimističkog filozofa povijesti, Britanca Arnolda Toynbeeja, uz Pekića rado spominje još jedan anglofoni književni velikan – i filozofov sunarodnjak – James Ballard. Što se Arkadija i Borisa tiče, u Gorkim labudovima od glavnih likova saznajemo da se budućnost više ne može predviđati, zato jer je davno prošlo vrijeme kada je ona predstavljala ponavljanje sadašnjosti, a sve se promjene nalazile negdje iza dalekih horizonata. Kako tumači jedan od njih, Golem,„nema na svijetu nikakve budućnosti, jer ona se stopila sa sadašnjošću“ – dok je čovjek, u takvu svijetu, bez proroka, ostao potpuno dezorijentiran. Viktora pak antipatija prema filozofiji progresa vodi prema ironijskom zaključku kako bi se ljudi trebali moliti Bogu da im On podari najkonzervativniju, najreakcionarniju i najkonformističkiju vladu.26 Konstruirane su različite tipologije i formule za mjerenje distopičnosti nekog autora ili knjige. Neki progresivniji teoretičari, poput Toma Moylana i našega Darka Suvina, pridali su veliku važnost razlici distopije i anti-utopije, gdje potonje prolaze lošije, jer da odbacuju svaku nadu i utopizam kao takav.27 Anti-utopiji oni suprotstavljaju „kritičku distopiju“, koja brani žarišta otpora u nekom represivnom sustavu, sugerirajući ujedno mogućnost njegova svrgavanja. Pretjerani pesimizam prema tim teoretičarima ispada poput moralnog zastranjenja, jer propušta pogurati stvar ponajbolje Utopije. No, možda je jedino što sa sigurnošću možemo reći to da distopija, očito, nije utopija, ili je pak pokvarena utopija – kao i da obje svaki autor definira na neki svoj poseban način. U svakom slučaju, ignoriranje autora koji s nama ne dijele „pravu stranu povijesti“ – jer, kao, ne vide ništa dobro u potencijalima tehnoznanosti – teško da obogaćuje uvid u žanr. Ne valja izgubiti iz vida da je razvoj književne distopije bitno povezan s kritikom tehnologije – i depersonalizirajuće mehanizacije i eksploatacije koju ona donosi – što seže barem do Rousseauove prve rasprave28 i 25 Vidi: R. Williams,„Utopia and science fiction“, u: Patrick Paninder (ur.), Science Fiction: A critical guide, Routledge, 2021. 26 Vidi: A. i B. Strugacki, „Ružni labudovi“, u: A. i B. Strugacki, Milijardu godina do kraja sveta. Ružni labudovi, Narodna knjiga, Beograd, 1988. 27 Vidi: T. Moylan, Scraps of the Untainted Sky: Science Fiction, Utopia, Dystopia, Westview press, Boulder 2000., str. 147-199 passim; D. Suvin, A Tractate on Dystopia 2001, u: D. Suvin, nav. dj. 28 Riječ je o Raspravi o znanostima i umjetnostima (1750.).
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=