Nova Istra

97 Gustaw HERLING-‑GRUDZIŃSKI NOVI PRIJEVODI nade“, pisao je stoljeće ranije kroničar Mrtvoga doma . A umrijeti se može? Može li se umrijeti bez nade? Konačno je shvatio kako umire, konačno su u njemu uskrsnule i nakratko se nagomilale uspomene, konačno je vlast preuzelo nepobjedivo sjećanje. Nasmijao se: u njegovu se slabom, jedva zamjetnu osmijehu meka sjena ispreplela sa sjenom pobjede. Umro je, kao što se ȕ snē nakon iscrpljujućeg, dugoga putovanja, utonuvši polako u čist i mračan bezdan. Budući biograf Velikoga Pisca zasigurno će se pobrinuti doznati u čijem je naručju izdahnuo. Leži tako u lijesu obasutu cvijećem, a iznad njega na uzvišenju pop drži zaduš­ nicu. Prostorija koja zamjenjuje crkvu malena je i mračna, trideset osoba s tankim, plamtećim svijećama među prstima okružuju lijes u tijesnome krugu. Toga je sije­ čanjskoga dana pao obilan snijeg i istodobno je zatoplilo. Od iskričave bjeline iza prozora problijedjeli su u polumraku kapelice zvjezdasti plamičci svijeća, problije­ djela su također lica ljudi koji su stajali u krugu. Moglo bi se s tih lica štošta iščitati, ali sva su se pogledima zapiljila u lice umrloga. Njegovo je lice njegova vlastita posmrtna maska. Duboke očne duplje, izdužen i prćast nos, brazde od ožiljaka po licu, gorka, pomalo podrugljiva grimasa, sačuvana s predsmrtnoga osmijeha – samo s lica koje je odavno mrtvo smrt je mogla izraditi takvu masku. Pop je zaklopio molitvenik, prekrižio truplo i sišao s uzvišenja. Za­ vladala je tišina. Iz kruga onih koji su stajali izašao je mlad čovjek, približio se lijesu, podigao svijeću, koja je osvijetlila sijevanje u njegovim očima, te progovorio zvon­ kim i snažnim glasom: „Na svakom je licu Kolima ispisala svoje riječi, ostavila svoj trag, izdubila nove bore, utisnula vječni pečat, neizbrisiv pečat, trajan pečat!“ Bila je to rečenica iz pri­ povijesti Velikoga Pisca, naslovljene Tišina . I u kapelici je ponovno zavladala tišina. Nosili su do groba otvoren lijes Velikoga Pisca, na njegovu su posmrtnu masku padale posljednje snježne pahulje, koje su se smjesta topile i oplakivale je u sitnim potočićima. Jedna od žena ju je, prije no što su zatvorili lijes, obrisala većim rupcem. Budući biograf Velikoga Pisca sigurno će pohvaliti izbor oproštajne rečenice mla­ doga čovjeka. Ona je svojevrstan unikat u stvaralaštvu autora koji se, kao što je po­ znato, čuvao suvišnih riječi i s nepovjerenjem se odnosio prema uskličnicima. Triput upotrijebljen izraz pečat , popraćen tako jakim pridjevima, osnažen uskličnikom, u njegovoj Tišini odzvanja poput biblijskoga prokletstva i podzemnoga huka. Izabrao, s poljskoga preveo i bilješku sastavio: Adrian Cvitanović, Zagreb