Nova Istra

96 NOVI PRIJEVODI Gustaw HERLING-‑GRUDZIŃSKI mukotrpno i šutke, tražio riječi koje su točno odgovarale opisanim stvarima. Nisam mogao iz svojega, logorom ispijenoga mozga, izvući nijednu suvišnu riječ . U njegovim pripovijestima nije bilo nijedne suvišne riječi, nije bilo riječi koju ne bi dugo i sum­ njičavo vagao na okorjeloj ruci logoraša. Nije mario za sudbinu svojih priča, a ipak su se različitim putovima probile u svijet. Napisao ih je preko stotinu, mogao ih je napisati još toliko. Postao je najveći istraživač. Kartograf, kroničar nepoznatog arhi­ pelaga, pakla koji su ljudi priredili ljudima. Da mu je samo dostajalo snage, da su ga samo ostavili na miru. Ali sve je više slijepio, postajao gluh i onemoćao; i tražili su od njega da izjavi kako je život njegove pripovijesti lišio aktualnosti. Napisao je tu izja­ vu, pobudivši među bliskim mu osobama sumnje na „izdaju“. Ostao je sam. Želio je biti sam, nije se bojao daljnjih uspomena, samo je pristao na to da zanijeme; i da mu nijeme prave društvo u njegovoj vlastitoj, sve progresivnijoj nemoći. Kao nagradu za „izdaju“ dodijelili su mu mjesto u domu za starije i nemoćne, toplu, udobnu sobu. Bio je u njoj „na svoj način“ sretan, kao što je na „svoj način“ sretan bio slijepi pop iz njegove pripovijesti Križ , koji je pokušavao spavati danju i noću, jer je jedino u snu vidio. U sedamdeset petoj godini života u njemu je oživjela kušnja za pisanjem. Ti­ jekom posjeta jednoga prijatelja, promrmljao mu je nekoliko kratkih stihova, koji su potom objavljeni u inozemstvu. Zbog toga su ga kaznili poluzatvorskom ćelijom u psihijatrijskoj bolnici. Umirao je u njoj tri dana, ne shvaćajući da umire. I neprestano ga je opsjedao isti prizor, ista vizija. Crna vrata, netko nevidljiv udara o njih maljem, prema vratima se kreće ljudska povorka, iznenada zastaje i pokušava se povući, podrhtavaju crne stije­ ne s obje strane vrata, crno nebo se obrušava na njih poput pokrova, vrata se polaga­ no otvaraju, iza njih se u daljini vrtlože tamni oblaci pocrvenjeli od vatre, crno more otire se o obalu poput goleme životinje o nakostriješenu dlaku, ljudska povorka po­ novno kreće prema naprijed i iščezava, postupno nestaje u crno-plamenome bezdanu. Još je snažnije pritisnuo zdjelicu rukama, grčevito se upro nogama o pod, kako bi izdržao u sjedećemu položaju. Izdržao je do zore četvrtoga dana. Kad se staklo u prozoru zabijeljelo, pao je na jastuk i pridignuo noge, i dalje pritišćući zdjelicu o tr­ buh. Iz plitkoga polusna prenuo ga je dodir nečega toplog na licu, na glavi, na vratu. Više nije imao snage podići vjeđe, nije čak mogao kroz maglu vidjeti stariju ženu u bijeloj kuti, koja ga je milovala, grlila i monotono ponavljala neki usklik. Ne vidjevši je i ne čuvši je, osjećajući samo blizinu topline, prisjetio se kolimske Ane Pavlovne, sitne i mršave žene, koja je jednom, prolazeći pored njihove brigade koja je radila na površinskom kopu, pokazala rukom prema zalazećem suncu i uskliknula: Uskoro će večer, djeco, uskoro! „Zapamtio sam je za cijeli život“, priznao je u svojoj pripovijesti. Zapamtio ju je za cijeli život kao najljepši prizor i znak Nade. Toliko je ondje i ono­ mad značila nada: vratiti se u baraku i izvaliti se na prični.„Ne može se živjeti bez