Nova Istra

95 Gustaw HERLING-‑GRUDZIŃSKI NOVI PRIJEVODI to bilo jedino što je znao.„Znao sam da me nitko na svijetu neće prisiliti da si oduzmem život. Upravo sam tada počeo shvaćati su­ štinu velikoga nagona za životom.“ Upravo tada, tijekom neprestana preispitivanja: „Je­ sam li ostao čovjek ili ne?“ Što je dakle bila suština velikoga nagona za životom? Ne za­ boraviti. Ne zato, kako bi jednoga dana dru­ gima prenio svoje uspomene, ne, jer postoje stvari koje čovjek, koji je izbjegao boravak u paklu, ne bi smio znati. Suština velikog na­ gona za životom bila je potreba da u sjeća­ nju sačuva sve proživljene patnje, da ih saču­ va do posljednjega daha, pod prijetnjom gu­ bitka vlastitoga identiteta. Suština velikoga nagona za životom bio je sâm život, pa bio on i zastrašujući i težak poput križa nošena na Golgotu. Kad se nakon dvadeset godina vratio u Moskvu, žena ga je ostavila, a kći ga se odrekla. Na Kolimi mu se često činilo da je dosegnuo dno osamljenosti; upoznao ga je ipak tek po povratku na slobodu. To je granica iza koje se posve usamljen čo­ vjek boji samoga sebe, nastoji pobjeći od samoga sebe. U njegovu je to slučaju moglo značiti samo bijeg od kolimske prošlosti. Izvještio se u tom bijegu, otišao je u njemu tako daleko, da katkad nije bio siguran gdje je i kako proveo pola života. Tada ga je okruživala pustoš, isprazna lakoća obamrlosti i unutarnjega trvenja. Dok jedne noći, zapiljen u strop, nije u prsima osjetio snažan stisak. Pokušao se istrgnuti iz njega, ali stisak je postao još jači, popeo se do grla i pretvorio u gušenje. Naposljetku ga je opustio napadaj potmulog ridanja, povezan s osjećajem polagana padanja, protkan riječju „ne, ne, ne“. Veliki je Pisac kasnije to opisao u jednoj od svojih pripovijesti: Konačno sam osvijestio činjenicu da sam već spreman sve zaboraviti, izbrisati dvade- set godina svojega života, i to kakvih godina. Kada sam to shvatio, izvojevao sam pobje- du nad samim sobom. Znao sam da neću dopustiti svojemu sjećanju da se riješi svega što sam vidio. Umirio sam se i zaspao . Pisao je pripovijesti, ne mareći za njihovu daljnju sudbinu. Pisao je kako bi „osta­ le u prirodi“, kako bi trajale, ravnodušan spram toga tko će ih, kako i gdje čitati; ze­ mlja ne mari tko, gdje i kako ubire njezine plodove, more se ne obazire za tim, što je iz svojih dubina izbacilo na priobalne hridi. Svaka pripovijest kao da je imala oblik stiha, razvijala se u strofama izgrađenima oko bítī epizode ili događaja. Polako je,