Nova Istra

94 NOVI PRIJEVODI Gustaw HERLING-‑GRUDZIŃSKI usne ne bi čak ni lagano zadrhtale. Odavno je bio gluh i gotovo slijep, a u posljednje je vrijeme uz to počeo gubiti dar govora; nje­ govo mumljanje nešto je značilo isključivo njegovu jedinome prijatelju, koji ga je često posjećivao u domu za starije i nemoćne. Sjedio je u krevetu smršavio, vidjelo se da je nekoć bio visok i plećat, ali sada je sli­ čio okamini ili golemoj ledenoj sigi ljudskih oblika. Rukama je, snažnim stiskom obje ru­ ke, na pidžamu pritiskao zdjelicu s nepojede­ nom kašom i u nju umetnutom žlicom. Teš­ ka gruda njegove glave, obrasla kosom kao stjenovitom mahovinom, visjela je iznad zdjelice u tako ukočenome položaju, s tako napetom ustrajnošću, da je izgledalo kao da napola zatvorenim očima traži nešto dra­ gocjeno i što je iznenada izgubio. Možda je sjedio nepokretan, pritajivši se u iščekivanju novoga napada? Čudili su se kako ga ne hva­ taju snenost i staračka slabost; i da premlaćivanje iz njega ne izvlači nikakve jauke. Možda se zauvijek ukočio? Možda je pronašao način kako da smrt potisne svojom odrvenjelošću? Je li ta ukipljenost proizlazila iz činjenice da je umirao, ne shvaćaju­ ći kako umire? Netom nakon što su ga dovezli u bolnicu, svladao ga je gubitak pamćenja. Posve­ mašnji gubitak, osim jednoga prizora. Taj je prizor nekoć predstavljao bit njegove pripovijesti o„pristanku na obalu pakla“. Mračni obrisi stijena koje su okruživale za­ ljev Nagajevo. Negdje daleko, s druge strane oceana, u drugome, stvarnom svijetu, zauvijek se ugasilo jesenje šarenilo boja. Ovdje, na ulaznim vratima Kolime, s neba se na zemlju slijevala nepregledna tama. Uokolo nije bilo ni traga ljudskome životu, bilo je mračno i hladno, zatvorenike su s broda prebacivali na kopno, na „obalu pa­ kla“, gutala ih je beskrajna noć. I takva je beskonačna noć, neprijateljska i okrutna, iznova nakon toliko vremena ispunila njegovo srce, ispunila ga cijelog, ne ostavljajući mjesta ni za što drugo. Kao da je njegovim žilama lijeno stala teći, izazivajući svojim protjecanjem tupu bol, crna i gusta krv. Budući biograf Velikoga Pisca sigurno će zamijetiti da je umirao svaki dan, sva­ ki sat, svake minute, tijekom dvadeset kolimskih godina. Dvadeset je godina puzao po rubu ponora, znajući što se može dogoditi pa i najmanjim pokliznućem. Ali nije Varlam Tihonovič Šalamov (1907. – 1982.) (foto: tempi.it)