Nova Istra

90 NOVI PRIJEVODI Gottfried BENN Što je to srce nekoć obožavalo i što je ono skršilo? Približili smo se glavnoj temi. To srce skršilo je sve na što je naišlo: filozofiju, filologiju, teologiju, biologiju, kauza­ litet, politiku, erotiku, istinu, zaključivanje, bitak, identitet – sve je rastrgalo, razori­ lo je sadržaje, uništilo supstancije, ranjavalo je i sakatilo samo sebe s jednim jedinim ciljem: htjelo je ogoljeti prijelomne površine prihvaćajući opasnost i ne osvrćući se na rezultate – to je bio njegov put. Srce je veličalo vlastito kršenje: „sve je na meni laž“, veli čarobnjak u Zaratustri ,„ali to da se kršim – moje je kršenje istinsko.“ Sadržaji su lišeni smisla, ali volja da riječima razara vlastito unutarnje biće , poriv da se izrazi, da formulira, zasljepljuje, iskri – to bijaše njegova egzistencija. Put od sadržaja do izraza, gašenje supstancije u korist ekspresije, to bijaše elementarno.„Drznuti se sve i sve samo pokušati“, –„urušavanje kruga“ – to bijaše transcendentalni proboj koji se ovdje zbio. Proboj tisućljećima staroga kruga istinitog i neistinitog, stava proturječ­ nosti, stava da je A samo A –, o ne, A može biti mnogo toga – „što se može misliti, nedvojbeno mora biti fikcija“: u aforizmu iz 1878. godine A je nešto sasvim drugo nego u stihu iz 1880.: suočavamo se s artističkim problemom, s „Olimpom privida“. Svijet izraza – to posredovanje između racionalizma i ništavila! Sve što je bilo sa­ držaj, supstancija, misao, ili se zapravo takvim činilo, prigrabio je svojim krakatim mozgom, svojom polipskom prirodom, zalio je to morskom vodom, duboko plavom, sredozemnom, zašao mu pod kožu, rastrgao ga i, gle, bila je to samo koža, pokazivala je površine svojih lomova i rana i plutala dalje, nošena u nova mora, a naokolo samo vali i igra. Iz Jaspersove knjige jasno izlazi na vidjelo da je sve što je u Nietzschea bilo filozofija, doista bilo samo filozofija – ribolov i bacanje mreža, ali su mreže ostale prazne. Arhimedovu točku, od koje misaone stvari postaju transcendentne i obvezu­ juće, ni on nije mogao pronaći, nju se ne može naći, nje nema – nema je više. Promo­ trimo tim povodom nakratko jedan konkretan slučaj, slučaj kauzaliteta, središnjega pojma 19. stoljeća. Prirodni zakoni, veli Nietzsche, to su„dugotrajni hirovi“, spoznaja je, poučava on nadalje,„lijepo sredstvo za propast.“ Ne smijemo zaboraviti da je taj pojam kauzaliteta bio visoko moralan pojam. Zahtijevao je obvezujuće, provjerlji­ vo mišljenje, svakome dostupnu i očevidnu metodu, imanentna mu je bila stanovi­ ta transcendencija, transcendencija kemijsko-fizikalne objektivnosti. Ta suvremena znanost preuzela je i dalje nosila – koliko god paradoksalno to zvučalo – uzvišeni nazor i ljudsku čistoću katolicizma nakon njegova rastakanja i sekularizacije, sve do praga naših dana: tek u nama započelo je ono zlo i rastrgano, lucifersko, koje više ne poznaje nikakvu objektivnost. Tu stoji Nietzsche na našemu početku. Današnje diskusije o slučaju, bezuzročnom događanju, disperziji pogreške, koje sada kod svih znanstvenih kolektivnih istraživanja igraju tako značajnu ulogu – u Nietzschea su te misli svakodnevna stvar.„Valja se čuvati toga da općenito i posvuda pretpostavljamo takve formom obilate procese kao što su ciklična gibanja nama susjednih zvijezda: