Nova Istra

88 NOVI PRIJEVODI Gottfried BENN Moje drugo pitanje glasi: Nietzsche i njegovi suvremenici. Nabavio sam kritiku koju je Wilamowitz-Moellendorff, ondašnji privatni docent za klasičnu filologiju na Berlinskom sveučilištu 1872./1873. godine napisao protiv Nietzscheova „Rođe­ nja tragedije“. U njoj se susreću i ovakvi izrazi: „Drskost, infantilno neznanje – ka­ kvo ruglo činite Vi, gospodine Nietzsche, majci pforti [sveučilištu] – kakvu gutu sve samih gluposti – on će za to naravno naći ispriku – ovdje uopće ne trebamo prljati ruke komentiranjem njegovih grdnji protiv Otta Jahna, koje se na to nadovezuju, jer blato bačeno prema suncu samo od sebe pada na glavu onoga koji ga baca“ – (tko je bio to sunce, taj Otto Jahn, pitamo se danas). U drugoj kritici, usmjerenoj protiv Rohdeove obrane Nietzschea, stoji: „Nitko ga nije cijenio i to ga je izjedalo – očito­ vanja bijahu u toj mjeri obezvrjeđujuća“ – i, napokon: „ne namjeravam trošiti svoje vrijeme i snagu na bedastoće nekolicine trulih mozgova, gadi mi se to.“ Vrijedi na­ pomenuti da jeWilamowitz oko 1900. godine bio najčuveniji zastupnik klasične fi­ lologije, redoviti profesor na Berlinskom sveučilištu. Sa stajališta klasične filologije zacijelo je imao pravo, njegova je kritika nesumnjivo utjecala na to da Nietzsche na­ pusti ili izgubi katedru u Baselu, već su se tu, dakle, podijelila dva svijeta: povijesno- znanstveni svijet i svijet ekspresije i izraza čija je prva pojava, bacač plamena i pola­ gač temeljā bio Nietzsche – taj svijet čija je bit bila fascinacija, duboko i sugestivno razvrstavanje, zasljepljujući aranžman i fragment. Akademski svijet ostao je vjeran sebi: kad je Nietzsche 1885. godine molio fakultet u Leipzigu za dopuštenje da kao gost drži predavanja kod njih, odbili su ga. Čak je i Erwin Rohde, promatramo li ga poslije, uskoro promijenio svoj stav, jer 1886. ovako piše o djelu„S onu stranu dobra i zla“: „Ono što je filozofsko u ovoj knjizi oskudno je i gotovo infantilno, politički je sadržaj budalast i ne poznaje svijet – pun odvratnoga gađenja nad svim i svakim – sterilnost ovoga duha koji i sam tek naknadno otkriva i povezuje – čitam autobiogra­ fiju Ludwiga Richtera kako bih se ohladio.“ Unatoč tome, Nietzsche je već oko 1900. bio zreo za mauzolej. Jedan slavni arhitekt i urbanist tiskao je u svojoj autobiografiji sliku Nietzscheova mauzoleja koji je projektirao 1898. godine: „gore jedan genij čo­ vječanstva čeznutljivo širi ruke u visinu, dolje se mračni giganti grče u svojim okovi­ ma“, piše o tome arhitekt, nama se to doima recimo poput čudovišnog mramornog konglomerata iz filma „Indijski nadgrobni spomenik“ ili kao moćnička palača kakvog mormonskog poglavara. A ipak je zanimljivo jer si time možemo predočiti kako se Nietzschea doživljavalo krajem prošloga stoljeća. Treće pitanje glasi: Nietzsche i njegova bolest. Danas nam se ta bolest, njezino podrijetlo i njezina bit, ne čine više toliko važnima. Da je Nietzsche 1890. umro od srčanog udara ili trovanja krvi, njegovo bi djelo i dalje nepromijenjeno postojalo. Bo­ lesnički list iz klinike u Binswangeru prema današnjim pojmovima vrlo je nepotpun, tada još nije postojale lumbalna punkcija i Wassermannova reakcija, nije se pregléda­