Nova Istra

87 Gottfried BENN NOVI PRIJEVODI 1936. kod Gruytera. Značajan je i rad Ludwiga Klagesa „Psihološke tekovine Ni­ etzschea“ (drugo izdanje 1930. u Leipzigu), ali promatrati Nietzschea s gledišta psi­ hologije čini mi se danas pomalo zastarjelim. Od novijih za oko mi je zapalo djelo Georga Jüngera (naklada Vittorio Klostermann) zbog njegova povijesno-problem­ skog pristupa u kojem se odriče svega biografskog i psihološkog. Podachove knjige informativne su biografski i klinički, novija djela o Nietzscheu i Burckhardtu (Salin, Martin) donose mnogo podataka, ali unutar mojega slijeda mislī odnos između Ni­ etzschea i Burckhardta ostaje periferan problem. Ako se neki život okončao prije 50 i djelo mu leži završeno već 60 godina, smije se možda pribjeći metodi u kojoj se lik vidi kao san – bršljan njegova groba, more u Nici, led Engadina miješaju likove i proturječja toga sna. U okviru toga sna Hölder­ lin se pojavljuje kao herbar, a Novalis unutar redakcije prariječī kao lokalni repor­ ter; jedino Goethe natapa i ovaj san, nosi ga dalje, premošćuje i ovaj bezdan – jedi­ no on. No, i u odnosu na nj uzdiže se Nietzsche kao najveći fenomen zračenja u duhovnoj povijesti; sve je u njega, svaka rečenica, dvosmislenije i fascinantnije negoli u Goethea, više uznemiruje i manje je opušteno. On je „četvrti čovjek“ o kojemu se danas toliko govori, čovjek bez sadržaja, koji je stvorio osnove svijeta izraza. Poslije ću objasniti što se pod tim misli. Najprije ću se ipak posvetiti trima retrospektivnim pitanjima. Najprije ću se zapitati, što se danas u Nietzschea doima arhaičnim, na neki način ograničenim. O tome ću reći sljedeće: a) Nietzscheu još nije bila poznata teza o mor­ fologiji kulturnih krugova, to novo i dodatno relativiziranje i atomiziranje našega ži­ votnog osjećaja zbog paleontoloških i pretpovijesnih otkrića koja su nakon njegove smrti prvi put dospjela u svijest i u povijesnu tematiku, mislio je bitno europski. b) Dalekosežno mu je nedostajao osjećaj za situacijski karakter vlastite psihologije, filo­ zofije, za vlastite specifične idiosinkrazije; sebe i svoje spoznaje zamišlja začuđujuće apsolutno, stoga uvijek iznova i sve drečavije ukazuje na vlastitu originalnost, sudbo­ nosnost i egzorbitantnost, koje smatra objektivnim, sadržajno određenim (sumrak idola, strogi odgoj, nadčovjek): stoga mu zapravo nedostaje i svaka nelagoda prema samome sebi, nepovjerenje prema vlastitoj prepotenciji. c) Nama njegovo veličanje grčkoga svijeta više nije blisko. Zapažanja poput:„Grci – najveći domet čovjeka“, ili: „grčki narod, taj jedini genijalan narod u svjetskoj povijesti“, ili „Grke se nedvojbeno nikad ne može precijeniti“, ili „grčki svijet kao najposebnija i najdublja mogućnost ži­ vota“, ili „vrhunac obrazovanja dosad poznajem samo kao ponovno buđenje heleniz­ ma“ – ta njegova egzistencijalna povezanost s Grcima više ne živi u nama. Sažmimo dakle: Nietzsche misli bitno intenzivnije negoli Goethe u povezanosti s jednom po­ vijesnom situacijom i u određenoj točki te situacije, koju kao takvu uopće ne stavlja u pitanje. Utoliko je kao osoba zapravo začuđujuće stabilan i vezan za svoje vrijeme.