Nova Istra

69 Sonja KRSTANOVIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST Ne čekajući, preskačem ogradu s druge strane. Jedna jedina sunčeva zraka (žica nad provalijom) pružena je po površini mora. Koracam, ne osvrćući se, pogleda pri­ kovanog za stazu, koja postaje sve šira što dalje odmičem. ROZA – Šavove treba dobro sakriti, da se ne primijete – prene me glas, dok sam, nagnu­ ta nad rukopisom, posljednju živu, skakutavu nit klupka-priče, koje se samo odmo­ tava, pokušavala vezati u što nevidljiviji čvor. – T-ko si ti? – jedva promucam. – Roza! – reče štrkljasta djevojčica narumenjenih obraza u prašnjavoj ružičastoj krinolini s ružičastom perikom na glavi. Glupa Roza? – bljesne mi u svijesti. – Nemoguće! Likovi ne oživljavaju?! – i, da bih odagnala sumnju, tobože nehajno, upitam: – Kako si ušla? – Lako! – reče ona srdito, napućivši usne. – Lako?! – Kad si me ostavila u planini... – započe, lupnuvši nogom o pod što je jače mo­ gla, ali se naglo prekine, skoči, zgrabi papir preda mnom s tek dovršenom pričom i strpa ga u njedra. – Stoj! – povičem. – Ostavi...! Ali, gdje je ona?! Na stolu preda mnom, umjesto maloprijašnje, nedovršena pri­ ča o Rozi! ŽURKA Pred našom je kućom park. Kroz visoke svijetle prozore gledamo kako razmještaju stolove, vješaju lampione za večerašnju žurku. U krošnji jednoga drveta košara s baldahinom, sva u ružičastoj svili i čipkama. Ovdje, na jastuku, leži mačka s mačićem; visoko izdignute glave, otvara usta, kao da priča, uspavljuje ga. Cijeli park u njenim je očima. Zvono na ulazu. Otvaramo. Ulazi G., kći moje prijateljice, glumica, s torbom u rukama. Blijeda, potištena. Nijemo se pozdravljamo.