Nova Istra

68 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Sonja KRSTANOVIĆ Blistave oči mladića pomaljaju se iz vode, podižu sa žala, iskrsavaju na putu, iz­ među razmaknutih grana kamariža, odasvud: školjke s nebeskog dna. Smiješim se, sva u biserima. Noga mi je utonula preduboko u pijesak. Ne mogu je izvući. Obuzima me nela­ goda, strah. Sjedam i objema rukama pokušavam je iščupati. Mokra od znoja, s mukom, jedva izvlačim stopalo. Ali, samo na trenutak: guste, crne vlasi, kojima je obraslo, vuku u dubinu. Nagazila sam na katran kojim premazuju barke u blizini. Uzimam nož, ribarski, i zasijecam, duboko, kroz sloj katrana koji se ne dâ odlijepiti, sve do kože iz koje raste, čvrsto i sjajno, ovo strašno korijenje – kosa! IZBJEGLICA U mome je stanu izbjeglica. To je mlada djevojka smeđe, valovite kose bakrena sjaja. Sva je u dronjcima, prljava, izgrebena, praznog pogleda koji nikako ne mogu uhvatiti. Stoji na vratima kupaonice. Ulazim u sobu i iz ormara vadim haljinu, bijelu sa čipkastim rubom. Mislim da će joj pristajati. Vraćam se i, dok je pružam njoj, shvaćam da je to smrt. Moja haljina – već joj je u rukama. PLOVIDBA U svitanje (dan se otvara poput školjke) isplovljavamo. Tope se kućice malenoga grada (kocke šećera) u modrini. Nebo-more i mi, velika, bijela jedra koja se maze s vjetrom. Pučina u sunčevim plamsajima. Moje srce (samo sam srce) kipti od radosti. Spadaju nevidljive košuljice, dišem! Odnekud, takne me sjenka – skupim se, u ljušturi. Gledam, kao iz pećine: morna­ ri na katarkama ubiru jedra (krila golubice beživotno vise), snažno pritežu konopce. Nasred je mora kapija: dva stuba do neba, ulaz u Tartar. Nisam ni primijetila kad smo stali. S palube pada, razmotava se velika, crvena bala tepiha. Ni zvuk ni glas.