Nova Istra

70 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Sonja KRSTANOVIĆ Sa strahom prilazi prozoru. Motri. Žurka je poslovna. Zbog nje je doputovala, na ispit o kojem joj ovisi život. Odmah je suton. Pale se lampioni. Šuma, u daljini, puna mraka. Gosti polako pristižu, ljudi i mačke, visoke, uspravne, hodaju na dvjema nogama. Šetkaju tamo-amo, uzduž staza, pozdravljaju se, čavrljaju, neki jedu, smiju se, grle, podižu čaše. Na malom, okruglom plesalištu, u sredini, vrti se par. Kao da se ne zbiva ništa posebno. Ali, to samo tako izgleda, znamo. Nijedan po­ kret prispjelih, nijedna riječ, gesta – ništa nije slučajno. Sve se razvija iz nečega, po­ vezuje, uklapa u još nejasnu cjelinu, kao po zapovijedi, prateći nevidljivu nit, možda, priče kojom mačka, visoko izdignute glave, koja sve drži u očima, kao da uspavljuje mače. – Kako ću?! – zavapi G., bespomoćna. Zrak u sobi težak, naelektriziran, sve gušći. Samo što ne eksplodira. – Ma, hajde da se malo zezamo! – prasnem, ne mogavši više izdržati. – Šta nego se zezati! – jedva dočeka moja prijateljica. – Dolazi ovamo! – vikne kćeri i povuče je za ruku. Oblačimo G. u fina, zlatno-smeđa krzna, koja smo odnekud izvukle. Oko vrata i zapešća kitnjasto, uz tijelo glatko. Na jednoj je strani, od boka do stopala, golo. Tu kačimo rep, naravno, kitnjast. Onda još jedan, pozadi, gdje je također rupa, pored šapice koja tu visi. Smijemo se kao lude. I G. s nama. Ogleda se, zadovoljna. Izlazi. Vraća se. – Kako je bilo? – skolimo je, čim uđe. – Ma, super – reče – ljudi su mislili da sam žena, a mačke da sam mačka! (Iz rukopisa Brda koja se kreću )