Nova Istra

67 Sonja KRSTANOVIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST – To je srce – kaže liječnik. Uzima čekić i dlijeto te vješto, poput kipara, skida najgrublji, prvi sloj. Školjke pod nogama pršte. Mornari love bisere. Skupljamo uzorke trave, mulja. Udara vjetar. Krišom zakopčavam haljinu koju mi je raskrilio. Tkanina je vrela, topi se pod pr­ stima. Ispada dugmad. Vjetar vitla sagorjelim koncima, razvlači ih unedogled. Gola, slijepa od stida, skupljam se pod okom, kao pod mikroskopom. Ne mogu više sakriti – rupu u grudima. STRANAC Blistavo, plavo nebo s draguljnim oblacima nad uvalom Babe u Novalji. More je kristal. Ležimo između stijena, moje prijateljice i ja. Zrak je mek, pun iskrica. Miluje kožu. Miriše. – Morski ljiljani – kaže D. Uz obalu, gdje se miješaju vode, slana i slatka, latice od ametista. Miris opija, potapa nas, ljulja (kao da smo na dnu), zeleno-zlatno sja. Stamnjuje se. Oblaci-žeravice. Diže se vjetar. Skupljamo krpice, odlazimo, samo se pravimo da odlazimo. Izdaleka, na maho­ ve, čuje se muzika. Skrivam se u sjeni. Kroz stijene gleda me stranac. Njegove su oči vir, crn, sjajan lijevak koji usisava: nebo, more, plažu, sve. Držim se da ne skliznem. Tijelo se samo otvara. Bolno-slatko – rastu mi latice. KOSA Moja je kosa duga i valovita: kestenjastosmeđe more sa zlatnim sunčevim zracima upletenim u vitice. Dodiruje mi pete, gole, dok koracam plažom, opijena mirisom mliječi, škrebuta, žutenice, morske trave uz obalu, uživajući u svakom pokreta, slat­ kom ljeskaju tijela.