Nova Istra

166 PRILOZI O ZAVIČAJU Miroslav BERTOŠA – trčao stazom pod pinijama. U kasnijim su mi godinama navirala sjećanja na taj trenutak i uvijek bih pomislio: da se opet ta ista stotina đaka, sada već 80-godišnja­ ka, okupi u pineti i ponovno pretrči tu stazu – koji bih po redu stigao?! Slutim, ne­ kako, da bih se možda uspješnije „plasirao“! Možda? Trčanje mi nije ostalo u lošoj uspomeni, štoviše, između tridesete i pedesete s velikim sam entuzijazmom prakti­ cirao jogging , potičući snagu kardiovaskularnih sinergija, čišćenje organizma od na­ plavina koje donosi svakodnevica, potičući optimističan pogled na svijet... Prizori sjećanja: siromaštvo Doba poraća bilo je doba neimaštine i siromaštva. Trgovine su bile prazne, a izne­ nada pristigle, rijetke i količinski malobrojne pošiljke stanovništvo bi brzo razgrabi­ lo. Odjeću smo zato uglavnom kupovali u staretinarnici , prodavaonici stare i rabljene robe, koja je nosila dostojanstven i pomalo eufemističan naziv – komisiona radnja . Godine 1947./1948. nosio sam zimski kaput od brnistre, biljke žilavih zeljastih vlakana za koju se vjerovalo da će odigrati veliku ulogu u preobrazbi socijalističke tekstilne industrije. Propagatori uzgoja brnistre samouvjereno su isticali tvrdnju da nama ne treba kapitalistička vuna, dovoljna je socijalistička brnistra... Budući da sam se u tom kaputu – unatoč potkošulji, košulji i džemperu – tresao od hladnoće i da je ondašnja snažna bura propuhala i kaput i tijelo, mama ga je prodala u komisi- onoj radnji . Već nakon nekoliko dana, na moje veliko iznenađenje, ugledao sam svoj nekadašnji kaput od brnistre na jednoj od djevojčica iz razreda. Bila je stasita, mar­ kantnoga i ugodnog lica koje sam, kao i njezino ime, upamtio do danas. Kaputić od brnistre stajao joj je bolje nego meni, no njezina je obitelj vjerojatno bila još siromaš­ nija od moje jer ga, unatoč tome što je, kako nam je sama rekla, trpjela hladnoću i udarce vjetra, nije mogla zamijeniti toplijim. Događaj je vezan za zimu 1947./1948. ili onu 1948./1949. Komision se nalazio kod Slavoluka Sergijevaca, u prostoru koji je kasnije koristio poznati puljski fotograf Alojz Orel. No, siromaštvo se najviše ogledalo u našim izgladnjelim tijelima i pohlepnom gle­ danju čak i na one skromne komade kruha namazane mašću i posute solju, katkada i crvenom paprikom, ili na jabuku koju bi na odmoru neki đaci u vrijeme marende izvadili iz torbe i halapljivo zagrizli. Oči onih koji nisu imali ništa magnetski su bile uprte u kruh, a potom bi uslijedila uobičajena zamolba: ostavi mi malo ..., odnosno lascime un’ po ... Za jabuku je vrijedilo pravilo: vlasnik jede sočni dio, a patrljak (ne previše oglodan) ostavljao se onom tko bi se prvi javio. Uobičajen je izričaj bio: las- cime el torsolo ... A prema onim„škrtijima“ zahtjev bi se pretvorio u pitanje molećive