Nova Istra

165 Miroslav BERTOŠA PRILOZI O ZAVIČAJU bar u prvo vrijeme, nije pridružio optantima. Nastavu je održavao na talijanskom jeziku, bio je – bez obzira na svoje ideološko uvjerenje – autentični krut, grub i nemilosrdan učitelj gimnastike u stilu„scuola-balilla“... Za najmanju ritmičku greš­ ku u„sletskim vježbama“ ili izgovorenu riječ na satu, nakon što je on zagrmio„silen­ zio!“, izbacivao je nas dječake iz dvorane, vičući i ponavljajući „avanti fuori!, avanti fuori!“... Nama je ta sintagma bila neobična jer smo u našem uličnom komunicira­ nju govorili „va fora!“... i ono „avanti“ zvučalo je suvišno i nepotrebno. No, svima je bilo potpuno jasno što je time htio reći. A bio je to znak i nama da smo daleko od pravoga poznavanja talijanskog jezika. Kasnije se maestro Sculin ipak pridružio ne­ koj skupini esula koja je napustila Pulu. U Školi Šijani ostao je samo maestro Luigi Ferri . Bio je pun dostojanstva autentičnog učitelja, držao je do autoriteta, no bio je istodobno vrlo tolerantan i spreman za komunikaciju i na hrvatskom jeziku kada je naišao na sugovornika koji nije vladao talijanskim. Kasnije se talijanska škola pre­ selila u drugu zgradu. Vjeronauk je – također na talijanskom jeziku – predavao kateheta, svećenik Ta­ lijan iz crkve sv. Antuna. Morali smo učiti iz katekizma na talijanskom jeziku, većim dijelom nerazumljivom nama đacima koji smo poznavali jedino puljski istrovenetski dijalekt. Kateheta je bio grub, isključiv, prijetećega nastupa, vidljivo netolerantan pre­ ma djeci novoga doba, drukčije nacionalnosti i svjetonazora u tranziciji. A ona nisu bila ničemu kriva! Stalno je urlao: Kaznit će te Bog ! Kaznit će te Bog ! Mene, ugrože­ nog nesigurnošću života, tjelesno pothranjenog i polusiromašnog – no istodobno iznutra očvrsnulog proživljenim dramatičnim iskustvima i saznanjima koja su na­ dilazila moju dob – srditi kateheta nije uspio uplašiti. Bio sam (i do danas ostao!) uvjeren u suprotno: Bog me neće kazniti! Okrutni Bog ne postoji! U sebi sam nosio (i još uvijek nosim!) potpuno drukčiju sliku o Njemu . Prizori sjećanja: proljetni kros Premda fiskultura , kako se tada nazivao tjelesni odgoj, nije bila moj omiljeni pred­ met, u sjećanju mi je ostao proljetni kros (natjecanje u trčanju) u borovoj šumici iznad šijanske škole. Možda je igra brojeva pridonijela mojem pamćenju. Bilo nas je točno stotinu dječaka-natjecatelja. Na cilj sam stigao – pedeseti! Meni, dakako, nije bilo uopće stalo do „krosa“ niti do „plasmana“, trčao sam jer je to bila školska obveza i usto puno lakša od one „torture“ u dvorani na gimnastičkim spravama. Bio sam svjestan te činjenice kada sam u plavim sportskim hlačicama i bijeloj majici, s tenisicama na nogama – prvim u Jugoslaviji koje su se počele proizvoditi u Borovu!