Nova Istra

164 PRILOZI O ZAVIČAJU Miroslav BERTOŠA pedagoško-didaktičnom pristupu – i nama đacima bila je vrlo uočljiva. Takve sam na brzinu priučene učitelj(ic)e upoznavao jedino na zamjenama, nisu mi predavali u redovitoj nastavi. Poslijeratni nedostatak obrazovanog nastavnog i odgojnog osoblja na radnu je scenu doveo još jednu skupinu – umirovljene učitelje i učiteljice koje je vlast pozvala u službu. U Školi Šijani predavao mi je i umirovljeni učitelj Slavko Dubrović, mršav, vitalan i lucidan starac od sedamdesetak godina (takvoga sam ga tada doživljavao), s naočalama debelih stakala, sijede proćelave glave, tanka i naborana vrata. Obraćao nam se nekim otvorenim govorom, spontanim i necenzuriranim riječima, za razliku od ostalih učitelja i učiteljica koji su pomno odmjeravali riječi i neštedimice koristili ideološki žargon, oprezno izgovarajući svaki izričaj. Stari Dubrović , kako smo ga zva­ li – a danas bih mogao reći da je bio građanski liberal širokih nacionalnih pogleda, jednako dalek od socijalističke ideologije i komunističkog vokabulara kao i od kulta vjere i svećenstva – i o jednom i o drugom izražavao se pred đacima s dozom ironije, čak sarkazma, bez straha od posljedica. Tako bi, listajući školski dnevnik s ocjena­ ma đaka, znao reći: Eh, kakve ocjene imate..., sve jedan, dva, jedan, dva..., da vas vidi vaš drug Tito, sad bi rekao: o, moji pijuniri, jadni moji pijuniri ... A kada je na hodniku ugledao svećenika koji je držao vjeronauk s nekom opaticom koja je nosila nekadaš­ nji raskošni visok, bijel i zaškrobljen veo, nije izdržao a da ne iznese svoj komentar: A što tu radi ta opatica s tim smiješnim avionima na glavi...? Ustvari, Dubrović nije bio zlonamjeran, niti je ikoga ismijavao. Bio je osebujan kritičar jednako starog društva koje se raspadalo, kao i novog društva koje se pred njegovim očima naglo stvaralo i bučno isticalo ideološki koncept razvoja koji je stari profesor doživljavao kao neo­ stvariv, utopistički. Prizori sjećanja: talijanski učitelji Nakon 1947. u Školi Šijani – koju su po inerciji još dugo nakon preimenovanja mnogi nazivali Scuola Petrarca , odnosno dijalektalno Scola Petrarca – djelovali su, uz neistarske došljake, i mnogi učitelji i učiteljice podrijetlom Istrani, povratnici „iz Jugoslavije“, kako se tada govorilo. Sjećam se i učiteljica Pepice Štefan, Đilke Da­ miani, Mićeline Maretić (nakon udaje uzela je prezime Petercol), Rajne Popadić te učitelja Eda Girardija. Girardi će kasnije postati direktor škole i istaknuti prosvjetni djelatnik u Puli i Istri. Dva predmeta slušali smo na talijanskom jeziku od učitelja iz doba Italije. Maestro Sculin , čijega se imena ne sjećam, predavao je tjelesni odgoj, koji se tada zvao fiskultura ili ginnastica . Vjerojatno je bio ljevičar i socijalist jer se,