Nova Istra

159 Miroslav BERTOŠA PRILOZI O ZAVIČAJU niti nadzor i slušanje neprestanih opomena i zabrana. Živjeli smo naprosto trenutke svoje opstojnosti, birajući igre koje su nam se sviđale i koje su utjecale ne usmjerava­ nje naših života prema nekim budućim opredjeljenjima. Premda su javnim govorom svakodnevice neprestano odjekivale ideološke fraze o bratstvu i jedinstvu , fratellanzi , radničkoj klasi , socijalizmu , skorom prelasku u komuni- zam , o novome sretnom dobu ..., ali i o narodnim i klasnim neprijateljima ..., one do naše dječačke svijesti gotovo da i nisu dopirale. Mentalno ozračje navodilo nas je da izvan školskih učionica međusobno razgovaramo o potpuno drugim temama – primjeri­ ce o igrama, o nogometu i ondašnjim nogometašima (o Drozini, Smolici, golmanu s nadimkom Mara), o boksačkim mečevima (i Aldu Banovcu), o biciklizmu (Fau­ stu Coppiju), o šetnji do šume Šijane ili kupališta Valkane... – ophodimo se i druži­ mo rabeći tada prestižni i dominantni urbani puljski, istrovenetski dijalekt/ dialetto di Pola , tim više što je dio mojih vršnjaka i u obiteljskoj kući govorio tim idiomom (uobičajen je bio i čakavski, a manjim dijelom i hrvatski književni jezik, bar u počet­ ku, prije mnogobrojnih useljavanja). Usputno pripominjem da se čakavski dijalekt u komunikaciji među đacima nije rabio već i zato to nisu dopuštali učitelji i nastavnici, strahujući od nedovoljne „otpornosti“ dijalekta i njegove nesposobnosti da se odupre „talijanizaciji“. Još je važnija činjenica da se čakavština nije mogla nametnuti prestiž­ nome istro-venetskom idiomu. Bojazan od „talijanizacije“ – naslijeđena etno-naci­ onalnim kretanjima u drugoj polovici XIX. stoljeća i u vremenu Istre pod Italijom – potjecala je od nerazumijevanja novih zbivanja i korjenitih političkih, društvenih i kulturnih preobrazbi. Već potkraj četrdesetih i početkom pedesetih godina počeo se odigravati obratni proces: postupno slabljenje svekolikog prestiža talijanskog ele­ menta zahvaćenog egzodusom, potom i nestajanje jezične varijante puljskoga dija­ lekta, uz sve jače prodiranje hrvatskoga i sve uočljiviju nazočnost srpskog jezika – govora novih doseljenika. Pjesmice i portreti Nova ideologija i novi svjetona(d)zor okruživali su nas novom scenografijom i iko­ nografijom. Na zidu učionica visjele su slike Staljina, Tita i Dimitrova. Dimitrova i Tita u tim se mjesecima u komentarima članaka u čitankama i posebnim dječjim knjigama prikazivalo kao velikane ravne Staljinu i javno predstavljalo kao trojstvo koje će na ovim prostorima udahnuti nov i sretniji život. Sukladno programu i tek­ stu u čitanci za četvrti razred osnovne škole, učitelj Dubrović zadao nam je (to je riječ iz ondašnjega đačkog žargona) da naučimo napamet pjesmicu (stihovi su se