Nova Istra

158 PRILOZI O ZAVIČAJU Miroslav BERTOŠA zi (katkada se to obavljalo kruženjem pete na cipeli), a potom palcem i kažiprstom gađati suigračevu kuglicu. Na početku igre svaka bi kuglica bila „hijerarhijski“ pro­ cijenjena, a njezine vrijednosti izražene u colpima (bodovima). Da bi se osvojio neki kliker, trebalo ga je pogoditi onoliko puta koliko je „colpi“ vrijedio. Klikeri/ scinche dijelili su se na one od mramora ( marmaie ), obojenog stakla ( vetraie ), običnoga ka­ mena ( sassaie ) i one izvađene iz (željeznih) kugličnih ležajeva ( balini ). Prije počet­ ka svaki je igrač – na pitanje quanti colpi val’ la scinca ? – za svoje klikere pokušavao nametnuti što veću vrijednost, no na koncu je redovito prevladala standardna valo­ rizacija: vetraia (senza macadura) vrijedila je otto colpi (s unutarnjim šarama anche nove colpi ), marmaia je bila na drugome mjestu s cinque colpi , potom sassaia s tre col- pi , dok je čelični balin bio posljednji na listi s due colpi . Osvajanjem tih bodova scinca je dobivala novog vlasnika. Daleko od dosadnog dočeka i mučnog stajanja u špaliru, pod stalnim nadzorom i prigovorima učitelj(ic)a, intenzivno smo uživali igrajući se loptom-krpenjačom ili klikerima. Potpuno bismo zaboravili na naše razredne prijatelje koji su mahali za­ stavicama i čekali kolonu brzoprolaznih limuzina s visokim državnicima. U znaku politike i svjetona(d)zora Bili smo bili djeca i živjeli smo u dječjim svijetu s pogledom na zbivanja oko nas, iako je okružje odraslih bilo prožeto radikalnom ideologijom i isključivim svjetona­ zorima, usto i prikrivenim ili otvorenim prijetnjama onima koji su odbijali prihvatiti nove oblike ophođenja (primjerice, posjećivanje političkih predavanja na „bloku“ ili zajedničkog, u koloni, odlaska na miting). Do naših mentalnih ustroja sukobljene politike, ideologije i svjetonazori, kao ni prisile, nisu dopirali, nisu kvarili, da ne ka­ žem onečišćavali, bit naših dječjih identiteta obilježenih činjenicom da je naš mali i izolirani svijet bio ujedno i živi svijet, prirodni svijet. Nitko iz moje skupine dječaka i nije pokušao pušiti cigaretu, niti piti alkohol, iako su nam stariji u tome mogli biti uzor. Naša je logika bila: odrasli puše i opijaju se, djeca ne! Odrasli odlaze na poli­ tička mitinge , partijske i sindikalne sastanke – ne i djeca! Kada bismo zbrisali s dočeka „naših rukovodioca“, reagirali smo sukladno dječjoj logici. Zabavljanje u Campagneti nije predstavljalo nikakav „prosvjed“, niti odbijajući čin prema aktualnim zbivanjima. Bilo je to prirodno prepuštanje dječjim nagonima igre, opuštanje naših tijela i našega duha, daleko od školske stege i naredaba njezina pedagoško-odgojnog aparata. Tijela su tražila pokret, intenzivno kretanje, nikako ne stajanje na mjestu u stisnutom špaliru, nastojali smo sa sebe, bar privremeno, uklo­