Nova Istra

156 PRILOZI O ZAVIČAJU Miroslav BERTOŠA Stariji učitelji (rjeđe mlađi) još su primjenjivali – već tada proglašena nepedagoška i novoj (socijalističkoj) školi neprimjerena – zastarjela i neučinkovita nastojanja da se stega provodi metodama drila i sile, jednako u odgoju kao i prenošenju znanja i vje­ ština. Svakodnevno su se primjenjivale mnoge tjelesne kazne. Osobito su bile česte ponižavajuće metode klečanja golih koljena na kukuruzu u uglu učionice, pred cije­ lim razredom, bacanje snopa ključeva odostraga u glave đaka koji bi šapatom razgo­ varali približivši se jedno drugom, istjerivanje iz razreda zbog nediscipline i upući­ vanje na „razgovor“ s direktorom. Zastrašujuće bi zazvučala i sama prijetnja: Ako se to ponovi, ići ćeš na „razgovor“ kod direktora ! Bilo je to rezervirano samo za iznimno nemirne, nepažljive i nepristojne đake. O susretu s direktorom„posjetitelji“ nikad i nisu prozborili ni riječi, ali bi danima, tjednima, pa i mjesecima bili neuobičajeno mirni, povučeni i trpeljivi, preobličeni u svojem nekadašnjem ophođenju. Za nenapi­ sanu domaću zadaću i nenaučenu lekciju dijelile su se tzv. packe , udarci (ni najmanje „nježni“!) šibom po dlanu (najčešće od pet do deset udaraca). U razredu je morala vladati tišina da se – kako su voljeli isticati naši učitelji i profesori –„čuje let muhe“. Kada bi učitelj ušao, pozdravili bismo ga ustajanjem. Onda bi on stao ispred razre­ da i gledao jesu li redovi po klupama poravnani, da li đak iza gleda ravno u potiljak đaku ispred! Potom bi nam dopustio da sjednemo, knjige stavimo pod klupe, a ruke ispružimo na klupu ravno ispred sebe. Morali smo zadržati takav položaj sve dok ne bismo čuli novu zapovijed: izvadite bilježnice/teke/pisanke (svaki je učitelj ili na­ stavnik imao svoje nazivlje) i prepišite sve što stoji na ploči. Umjesto na doček, zbrisali bismo na Campagnetu Često bi, usred sata – dok su učitelj ili učiteljica tumačili gradivo ili ispitivali đake – u razred, diskretno zakucavši na vrata, ušao podvornik, popularno (što je bio relikt iz doba Italije) zvan bidelo , sa „školskom knjigom“ u ruci. I tada smo svi morali ustati i poslušati poruku„druga direktora“. Obavijesti su se odnosile na neradne dane, pre­ kide održavanja nastave zbog hladnoće, na kulturne i političke manifestacije, prosla­ ve vezane za školu ili pionirsku organizaciju, na razne obveze đaka i sl. Primjerice, god. 1952. zbog niskih temperatura i obilnoga snijega škola je bila zatvorena neko­ liko dana, a kada je ponovno otvorena djevojčicama je bilo dopušteno obući hlače (dok, dakako, ponovno ne zatopli!). Katkada smo iz „školske knjige“ doznavali za odluku o prekidu nastave i zajedničkom odlasku na „radne akcije“, na pošumljava­ nje golih brežuljaka iznad škole, katkad i na udaljenijim prigradskim mjestima. No, najčešće su se obavijesti odnosile na direktorovu odluku da su svi đaci obvezni –