Nova Istra

155 Miroslav BERTOŠA PRILOZI O ZAVIČAJU dustrijskoj školi (popularnom BIŠ-u ), tj. specijalizirati se u nekom zanatu. Mnogi tadašnji đaci – četrnaestogodišnjaci i petnaestogodišnjaci – čije je sazrijevanje bilo ubrzano neizvjesnošću života, neimaštinom i općim siromaštvom, bili su dorasli za samostalno donošenje konačne odluke o svojoj budućnosti. Zato se većina opre­ djeljivala za proizvodna zanimanja,„za zanat“, kako se tada govorilo, jer je taj izbor i njima i roditeljima osiguravao brzu i za one prilike dobro zaradu. No, izbor je tre­ bao biti konačan. Tada se, naime, iz stručnih škola nije moglo upisivati na fakultete. Poslije male mature moglo se upisati i u petogodišnju Učiteljsku školu, no iz nje se također nije moglo prijeći na studij! Osim Hrvatske i Talijanske gimnazije, BIŠ-a i Učiteljske škole, u ranome poslijeratnom razdoblju drugih škola u Puli nije bilo. Sjećanje na školske dane Uspomene nastojim oživjeti u obliku u kojem su mi ostale u sjećanju. Moram otvo­ reno i iskreno priznati da nisam volio niti se osjećao ugodno ni u jednom stupnju svojega školovanja – ni osnovnoškolskom, ni srednjoškolskom, djelomično ni u fa­ kultetskom... Godine školovanja – od 1945., kada sam ušao u učionicu prvoga ra­ zreda, do 1957., kada sam položio veliku maturu – bile su doba moje individual­ ne neslobode, doba nadzora i pritiska, doba nametanja školskoga gradiva koje me uopće nije zanimalo i koje sam doživljavao kao meni nekorisno, čak kao besmisle­ no, katkad i opterećeno grubim ideologiziranim nastojanjima... Svakodnevica je bila ispunjena političkim folklorom i osvetničkim ritualima praćenim prijetnjama i nametanjem nasilnih i nerealnih – uočavala su to čak i djeca – spoznaja o svijetu... Takvu sam stvarnost instinktivno odbijao. Osjećao sam da je nametnuto znanje potpuno suprotno onim vizijama života koje sam upio u obiteljskoj sredini i koje sam osobnim iskustvom izgrađivao u dramatičnim godinama ranoga djetinjstva i preživjeloga rata. Od dvanaest godina dugog sjedenja u školskim klupama ostalo je samo ono zna­ nje koje sam – uz pomoć roditelja i to godinama prije polaska u školu – osobno na­ učio (uključujući i poznavanje slova i tehnike čitanja i pisanja u oba pisma). Školski programi dopunili su moje početno znanje, ali ga nisu razvijali u smjeru kojem sam težio niti prema sadržajima koji su me zanimali. Osim„tablice množenja“ (tada po­ pularno zvane „jedanput jedan“), naziva biljaka i izrade herbara (obožavao sam bo­ taniku!), ne sjećam se ničeg – i u glavi mi nije ostalo ništa poticajno – što bih mogao pripisati nekom školskom predmetu...