Nova Istra

142 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ zičkome poslanstvu podarivali opravdanje. Među njima su bol i patnja zacijelo imali ponajviše udjela u slici uzvišenosti kao čudovišne ekstaze ljepote koju jezik nikad ne može dosegnuti. Ali, prošlo je vrijeme boli i patnje kao pogonskoga goriva tra­ gedije povijesti. Tijelo se sada ne misli organonom duha/duše. Njegova je ekstatič­ na osjetilnost postala tehničkom konstrukcijom u „formi života“, koju se čak može i slobodno izabrati. Ako je tome tako, potrebno je pronaći primjerne pojmove i ka­ tegorije za ovaj proces „rastjelovljenja“. Njime se najprije bavi transhumanizam. To čini s pomoću 3D printanja nadomjestivih organa, potom„uskrsnućem“ već odav­ no iščezlih vrsta poput mamuta koje se metodama kloniranja zamrznutih matič­ nih stanica nastoji oživjeti, te naposljetku pokušajem da se krionikom dosegne tajna besmrtnosti. Filozofija, koja je tijelu posvećivala osobitu pozornost u 20. stoljeću, čini se da je svoje odigrala. Usporedimo li, primjerice, postavke analitičkoga filozo­ fa i teoretičara suvremene umjetnosti Arthura C. Dantoa o utjelovljenju i tjelesno­ sti s onime što je preokupacija transhumanističkih znanstvenika, uočit ćemo bitnu razliku. Bez obzira na sinkretičku pozadinu Hegela i Wittgensteina, Danto je još uvijek tijelo shvaćao misterijem i faktičnošću egzistencije u svijetu. Na otvorenome horizontu pojavljivanja ono se uzdalo u vlastitu samoizvjesnost. 40 No, za transhumaniste tijelo označava tek digitalni „uploading“. S njim se postu­ pa racionalno i instrumentalno da bi mu se s tehničkim implantatima produljio„rok trajanja“. Ono što preostaje u svemu tome jest kako misliti razliku između svjetovno­ sti svijeta u kojemu se tijelo pojavljuje kao neponovljiv događaj i sklopa tehničkoga svijeta u kojem se tijelo konstruira kao simulakrum? U jeziku kjerkegorovske egzi­ stencijalne analitike patnje i ljubavi to je razlika između singularnosti i reprodukci­ je, izvornika i stvaralačke kopije. Smjer je obrnut od kazaljke na satu. Sada posljed­ nje određuje prvome mogućnost obnove pod drukčijim uvjetima. Reproduktivna singularnost tehnosfere tijelu ne vraća dostojanstvo izvornika u sustavu umnažanja estetskih objekata ( ready mades ). Korak u smjeru neposredne budućnosti, koja se već događa, predstavlja ideja ponovljive neponovljivosti tijela kao tehničke konstrukcije. U eksperimentalnoj izvedbenoj igri s interaktivnim robotima Stelarc je upečatljivo pokazao zašto ljudsko tijelo pripada razdoblju antropocena. Time je moderna civili­ zacija dospjela do vlastita kraja. Jednako vrijedi i za Rinaldove bio-kibernetičke skul­ pture uronjene u virtualan prostor u realnome vremenu. Nema više dostatnoga ra­ zloga da se suvremena umjetnost vraća nekim imaginarnim ishodištima prije no što je s Maljevičem i Duchampom jednom zauvijek skrenula na put posvemašnjega de­ 40 Arthur C. Danto, The Body/Body Problem: Selected Essays , University of California Press, Berke­ ley-Los Angeles-London, 1999.