Nova Istra

141 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA prevladati još i prije no što je otpočela bilo kakva ljudska osjetilnost u novome ruhu. Peter Sloterdijk je ovu strategiju kojom se bave posthumanizam/transhumanizam najavio već u knjizi Mislilac na pozornici: Nietzscheov materijalizam (Der Denker auf der Bühne: Nietzsches Materialismus) iz 1986. godine. Pojmom algodiceje nasto­ jao je parirati Leibnizovoj teodiceji. Prema njoj zlo na kraju povijesti biva iskorije­ njeno Božjim činom milosti. Patnje otuda postaju iskupljenima u blaženoj vječno­ sti. Usuprot tome, algodiceja djeluje „ovdje“ i „sada“ zahvaljujući napretku i razvitku tehnologija intervencije u tjelesnu strukturu čovjeka. Spojem medicinskih te psiho­ farmaceutskih metoda i postupaka odstranjenja degenerativnih bolesti, sâm se život uspostavlja temeljnom vrijednošću. Tjelesno samousavršavanje u smislu nadomje­ ska/dodatka postaje otuda novom normom. 39 Ova tehnička strategija prevladavanja metafizike ne znači da tijelo nadomješta duh. Bio bi to tek vulgarni materijalizam novoga kova. Bez opravdanja slobode spontanosti ljudskoga djelovanja tijelo se ne može misliti. Štoviše, ono što tijelu podaruje njegovu moć kretanja jest volja za kre­ tanjem. Sloboda prethodi nužnosti, a ne obratno. Bilo je to bjelodano Marxu kada je ideju kapitala odredio perverzijom iskonskoga odnosa čovjeka i prirode. Tijelo se otuda misli svagda u obuhvatnome bio-kibernetičkome horizontu kao sklop kon­ tingentnih događaja polazeći od nove definicije života onkraj biologije i zoologije, antropologije i psihologije. Zaključak Što hoće to tijelo ako više ne vrišti poput onog histeričnoga pape na stolici s plat­ na Francisa Bacona? Uskraćenost repertoara boli u svim vibracijama intenziteta ne znači da je tjelesnost izgubila težinu ukorijenjenosti u meso i živce prometnuvši se u anđeoski ples nebeskih sfera. Mišljenje potrebuje svoju placentu i okoliš satkan od tjelesnih inskripcija. Sjetimo se, još od Nietzschea pa sve do Ciorana, kako se pat­ nja počevši od grčkoga pojma agonije do kršćanske teodiceje s Kristovim pečatom muke križa i čuda uskrsnuća uzdiže do uvjeta mogućnosti mišljenja onkraj svakod­ nevice pukoga trajanja. Uostalom, za Whiteheada je čin Kristova raspeća bio veli­ čajan događaj ne samo drukčijeg razumijevanja povijesti, nego ponajprije stvaranja novoga u postajanju vječne preobrazbe bitka. Postaviti tijelo u središte promišljanja, znači radikalno raskrstiti s nepotrebnom popudbinom svih pojmova koji su metafi­ 39 Peter Sloterdijk, Der Denker auf der Bühne: Nietzsches Materialismus , Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1986., str. 160-170.