Nova Istra

143 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA materijaliziranja. Njezina je sudbina rastvoriti se u ponovljivoj neponovljivosti kon­ tingentnoga događaja tehnosfere . Ništa drugo više ne podastire mogućnosti za „nov početak“. Jer za tako nešto nedostaju mit i religija kao referencijalni okviri . Od novoga vijeka posrijedi je samo„napredak“ i „razvitak“ slike kao svijeta i svijeta kao slike. Sve su druge alternative izigrane, osim tehnike kao „mahnitosti bez utjehe“. Nadalje, sve se to odvilo već nestankom grčkoga svijeta kojemu estetika nije bila potrebna da bi opravdala žive bogove otjelovljene u umjetničkoj plastici i arhitekturi. Kada se, pak, sinestetska nova osjetilnost upisuje u ono što se događa „danas“ u tehnoznanostima i tehnoumjetnostima, na djelu je redizajniranje svijeta. U prostoru nastanjenim auto­ nomnim objektima vladaju dosad nepoznati odnosi. Nema sumnje da je ovo najav­ ljeno postavkom F. T. Marinettija u Manifestu futurizma iz 1909. godine kako jureći automobil nadmašuje ljepotu Nike sa Samotrake. No, dok je još to imalo prizvuk utopijskoga apsurda na početku avangardne umjetnosti u 20. stoljeću, danas je po­ stalo samorazumljivim iskazom stapanja estetskoga objekta i postkonceptualne um­ jetnosti. Kada stroj kao autonomni objekt u tendenciji sâm sebe misli i istodobno sâm sebe pokreće tamo kamo želi, dovršena je „velika priča“ tehnoznanstvenoga ra­ čunanja, planiranja i konstrukcije svijeta. Ono što još jedino preostaje jest „kozmič­ ki ples ideja“ u igri sa samim sobom. Čini se da je to ono isto što je na poetsko-spe­ kulativan način opisao Hegel kada je posljednje riječi uputio apsolutu koji se poput Heraklitova djeteta, doduše, još uvijek igra sâm sa sobom. No, za razliku od iskona i prvoga početka, apsolut više ne stvara i razara bezrazložno i bezuvjetno. Sada se sve odigrava kao eksperimentalna igra računanja i vizualizacije događaja koji se nižu u nedogled. Sve dok na udaljenom horizontu apsolutne blizine traje ovo vrijeme – vrijeme dosade i nihilizma, bez početka i bez kraja. Vrijeme tehnosfere vrijeme je apsoluta bez tajne. Zamislimo, dakle,„beskonačnu brzinu“ kojim se objekt urušava u bezdan, a umjesto horizonta preostaju samo bije­ le rupe na otvorenome nebu. Paul Valéry o tome kaže: Stvarnost je još uvijek u međusobnoj ravnoteži s ništavnošću svih svojih sanjarija .