Nova Istra

140 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ autonomnoga objekta. Estetika se preobražava u estetizaciju, a mišljenje u kognitiv­ ne protokole predviđanja događaja na temelju algoritamskih računa (komputacije). Ovaj obrat uvodi u otvorenost posve novoga iskustva tjelesnosti tijela. Zato više ne vrijede pojmovi naslijeđeni od fenomenologije i psihoanalize. Tijelo u estetiziranome načinu proizvodnje misli izvan intencionalnosti predmeta i traume Realnoga. Ono je otvorenost samopokazivanja u okvirima neprestane preobrazbe. A kada je nešto otvoreno u svojim mogućnostima ne može se predvidjeti kako će izgledati razvitak njegove ideje. U tome je bitna razlika spram metafizike. Sada se, naime, proces odvi­ ja u znakovima pragmatičkoga obrata mišljenja. Ništa nema unaprijed svoju svrhu. Kontingencija i stvaranje novoga mijenjaju pojmovnu arhitektoniku izgrađenu na ideji postojanosti i nepromjenljivosti bitka-Boga-svijeta-čovjeka. Suočiti se s pro­ mjenom znači biti na dispoziciji činu estetiziranja umjesto čiste ljepote. Raspadom metafizike dovršava se samo preslagivanje njezinih veličajnih krhotina. Taj proces ulazi danas u završni stadij ozbiljenja. Što preostaje nedefiniranim područjem jest nesvodljivo iskustvo boli. Osjećaj se boli pojavljuje nužno kao reakcija na izvanjski pritisak na tijelo. U rasponu od uba­ danja i probadanja utrobe, deranja kože, nadražaja neurona i raspada organizma, bol se fizički registrira na ljestvici intenziteta. Rad na njegovu prevladavanju pred­ stavlja bitnu zadaću posthumanizma/transhumanizma. Uostalom, u suvremenoj se umjetnosti upravo istraživanje granica boli kao patnje pokazuje pitanjem upisivanja (inskripcije) različitih tabua i kulturnih predložaka o biti tijela. Suspenzijom tjele­ sne boli novo se iskustvo sada očituje u modusu intenziteta snaga. U interaktivno­ sti između autonomnih objekata događa se misterij komunikacije. Stroj kao autono- mni izvođač pritom preuzima ovlasti živoga tijela (čovjeka-životinje). Ali time samo nastavlja dramu postajanja novoga u formi kibernetičke tjelesnosti. 38 Ovdje više ne djeluje obrazac ponavljanja „prirode“ u njezinome evolucijskome kretanju od prvo­ ga uzroka do posljednje svrhe. Bol i patnja tjelesne singularnosti ne mogu se više produžavati u nedogled stalnim preobrazbama novoga. Što je vrijedilo za ontologi­ ju tjelesne osjetilnosti prema modelu čovjeka i njegova položaja u svemiru, ne može na isti način biti značajkom„egzistencije“ tehničkoga stvora/stvari. U formi autono­ mnoga objekta njegova se „forma života“ mora shvatiti iz nesvodljive hiperplastič­ nosti upravljanja kretanjima i interakcijama s drugim vrstama. Bol se, dakle, nastoji 38 Vidi o tome: Oliver Bown, Petra Gemeinboeck i Rob Saunders,„The Machine as Autonomous Performer“, u: Linda Candy i Sam Ferguson (ur.), Interactive Experience in the Digital Age: Evaluating New Digital Practice , Springer, Heidelberg, New York, Dordrecht, London, 2014., str. 75-90.