Nova Istra

139 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA prostora i vremena sve se čini virtualnošću izvedbe. Moguće je, naime, biti „ondje“ i „tamo“ tako da se bude „ovdje“ i „sada“. Svi to danas neprestano doživljavamo. Isku­ stvo teleprisutnosti omogućeno je otuda kibernetičkim prijenosom informacija na daljinu. No, to nije sve. Kada stvari postaju glatke i bezoblične to je znak demateri­ jaliziranja svijeta. Sve se miješa sa svačime. Na taj način postaje mrežom informacija u beskonačnome nizu varijacija. Vratiti se nekom ishodištu prije preobrazbe u svijet autonomnosti objekta koji misli i djeluje interaktivno, bilo bi nalik novome povrat­ ku u Platonovu špilju nakon što smo ugledali zasljepljujuću svjetlost sunca. U uzvi­ šenom trenutku dosezanja singularnosti svaki korak unatrag svjedoči o strahu pred prodorom u nadolazeći bezdan. Nema više nikakvoga povratka ničemu. Sve su Iluzi­ je nepovratno nestale. Tehnosfera je oslobodila put u kraljevstvo stvaralačke (de)kon­ strukcije svjetova. Nije li ovim oslobođenjem nastalo novo bezuvjetno ropstvo ideja­ ma bez kojih bi sve, doduše, bilo slikovno zadivljujuće, ali svejedno pusto i prazno? Ima još nešto u oslobađanju od estetike čovjeka . 37 Stefan Rieger u svojoj knjizi go­ vori o načinima shvaćanja elektromagnetizma. Ali ne samo kao o tehničkome zna­ nju o pohranjivanju informacija, već i o „ elektrificiranju znanja o čovjeku“. Prošire­ njem značenja živoga tijela nastaje sinestetika bez osjetilnosti . Jednostavno, sve tehnike koje su od 19. stoljeća do danas primijenjene za očuvanje integriteta tjelesne struk­ ture čovjeka bile su usmjerene na to da s pomoću tehničkoga usavrše osjetilnost do sve većeg intenziteta osjećanja. Stoga je pitanje o estetici u doba tehnosfere pitanje o prevladavanju granica ljudske osjetilnosti. Ne misli se pritom samo na osjećaje za­ mjećivanja izvanjskoga svijeta. Ponajprije je stvar o„fiziologiji duše“ kao vibracijama onoga što se akumulira do visoke razine diskurzivnosti. Prvi koji je to najavio bio je Nietzsche. Sjetimo se, također, onoga što je predmetom moderne književnosti. Lawrence Durrell u tetralogiji Aleksandrijski kvartet ulazi u psiho-strukture samo­ svijesti slikarice Clee. Nakon što je nesretnim slučajem izgubila ruku, ona s pomoću nadomjesne, mehaničke ili „treće ruke“ slika na gotovo automatski način nadrealistič­ koga pisma. Usto, njezino je novo iskustvo gotovo ekstatično. Pitanje o slobodi volje u stanju tehničkoga dispozitiva postaje više od pitanja o granicama svijesti između čovjeka i stroja. Estetsko se, dakle, može produžiti i nakon „kraja čovjeka“. Ali samo pod uvjetom kretanja do nulte točke samoiskustva. U njemu se „ljepota“ i „uzviše­ nost“ više ne pripisuju subjektu. Umjesto toga, na djelu je posvemašnja estetizacija i samosvijest mislećega objekta kao stvaralačko-proizvodnoga, i, zašto ne, izvedbenog 37 Stefan Rieger, Die Äesthetik des Menschen: Über das Technische in Leben und Kunst , Suhrkamp, Frankfurt a. M., 2002.