Nova Istra

138 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ na tragu Joycea i kvantne mehanike, razabrali uvjetom mogućnosti metastabilnosti poretka. Danas to nazivamo informacijskim globalnim kapitalizmom. 35 Što je više kaosa, to je poredak stabilniji. Ovo nije, dakako, apsurdna postavka. Pojam kaosa u sklopu novijih kozmologijskih spekulacija ima najprije značajke kontingencije i en­ tropije u ideji sustava. Raspad poretka ne pokazuje se nužnom posljedicom nekoga nesvodljiva uzroka. Nije ovdje riječ o iskonskome stanju nereda i bezobličnosti mate­ rije i energije. Naprotiv, kaotičnost postaje nužnom mjerom metastabilnosti. Ni red niti nered, već kaotični poredak međusobno koordiniranih mreža događaja pripada novim pojmovima suvremenih tehnoznanosti. A to onda u konzekvenciji vrijedi i za suvremenu umjetnost. 36 Kazati da je ona još uvijek„autonomnom“ duhovnom moći u odnosu spram znanosti, čini se posve promašenim. Oboje su, i znanost i umjet­ nost, tek drukčije artikulirane duhovne moći u službi autopoietičkoga „napretka“ i „razvitka“ tehnosfere . Ništa više i ništa manje! Ako je u tom poretku sve postalo umjetno i ujedno živo, a subjekt je pokleknuo pred logikom objekta, kao što smo to vidjeli u radovima vodećih suvremenih umjet­ nika za doba tehnosfere , onda je samorazumljivo da treba napustiti sve postojeće ra­ zlike. Ovo je vrijeme za mišljenje onoga što nazivam kibernetičkom razlikom . Nije više riječ o razlici svijeta i čovjeka, Boga i čovjeka, čovjeka i životinje, subjekta i objekta. Umjesto toga, svjedočimo nastanku novih razlika u „biti“ tehnogenetske konstruk­ cije svjetova. Nova razlika, pak, proizlazi iz složene konfiguracije stanja i događaja. Umjesto poretka supstancija i njihovih atributa, poredak se zasniva na stabilnosti u promjeni. Stoga je ideja suvremene umjetnosti i iz nje izvedene estetike ono što na­ dilazi postojeće granice. U svekolikom procesu hibridiziranja supstancija i bića, ono što je u svemu tome jedino „čisto“ pripada procesu stvaranja novoga iz duha infor­ macije. Odrediti „bit“ suvremene umjetnosti tek pukim nastavkom paradoksa i apo­ rija avangarde u 20. stoljeću ne čini se više uputnim. Najprije stoga što se suvremena umjetnost energično postavlja u središte spora i odnosa između inventivnosti i kre­ ativnosti. Nije teško razabrati to da se vrijeme i prostor u kojemu se zbivaju događaji kao djela suvremene umjetnosti odnose na virtualnu aktualizaciju u stvarnome vre­ menu. Ovdje svijet objekata poput institucija i njihovih složenih pravila igre služi tek kao referencija na izgubljenu materijalnost tehnosfere . Ništa više. Biti ne znači više biti-prisutan„ovdje“ i „sada“ u smislu klasične aristotelovske metafizike. Bez jedinstva 35 Gilles Deleuze i Felix Guattari, Qu’est-ce que la philosophie? , Minuit, Pariz, 1991./2005., str. 189- 206. 36 Vidi o tome: Otto E. Rössler, Endophysics: The World as an Interface ,World Scientific, Singapore- New Jersey-London-Hong Kong, 1998., str. 13-20.