Nova Istra

135 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA mulacije. Međutim, čini se da je pojam simulacije, koji je u teoriji novih medija do­ bio najvišu razinu apstrakcije posredstvom Baudrillardove teorije „agonije realnoga“ i vladavine simulakruma i simulacije, u globaliziranome svijetu nedostatno djelotvo­ ran za dalekosežnost autopoietičkoga djelovanja. Ponajprije, samostvaranje nije tek značajka živih sustava. Autopoietičnost se odnosi na otvorene strukture novih teh­ nologija u konstrukciji virtualnih događaja. Sve što je virtualno ima mogućnost ak­ tualiziranja. Tako je to izveo Gilles Deleuze još u ranim tekstovima uz problem nove ontologije postajanja. 32 Kada je nešto samoorganizirano i može se samo od sebe preusmjeravati bez pomoći izvanjskoga ili unutarnjega pokretača u smislu uzroka i svrhe kretanja, možemo govoriti o „planu imanencije“. Ovaj bitan filozofijski pojam u Deleuzeovome obratu klasične metafizike ne pretpostavlja samo dokidanje logike kauzalnosti i načela teleologije. Sada se reorganizira čitav poredak smisla. I to tako što razlike i postajanja (kontingencije) tvore nove konstelacije odnosa. U slučaju Rinaldovih instalacija i ideje trans-vrsnosti ne možemo govoriti o si­ mulaciji, naprosto zato što se zahvaljujući tehnosferi čitav bio-kibernetički poredak odvija autopoietički, smjerajući prema „metastabilnoj ravnoteži“, da uporabimo klju­ čan Simondonov pojam. Ako je tome tako, onda se može zaključiti da su odnosi iz­ među „živoga“ i „bio-kibernetičkoga“ izvan logike oponašanja prirode. Robotizirani objekti pokreću se s pomoću rada „umjetne inteligencije“ ( A-intelligence ). Na taj na­ čin istodobno mijenjaju odnose između biljaka, životinja, bakterija i ljudi. U radu o bio-kibernetičkim paucima ( Autotelematic Spider Bots) iz 2005. godine, ostvarenim u suradnji s MattomHowardom, ovo je zorno posvjedočeno. Nastavak srodnih umjet­ ničkih istraživanja Ken Rinaldo je izveo u instalaciji Fusiform Polyphony iz 2011. go­ dine u Torontu i Sao Paulu. 33 Čini se da se ovdje na plastičan način propituje odnos između robota i strukture želje s obzirom na tijelo. Šest interaktivnih skulptura pro­ izvode vlastitu glazbu u susretu sa sudjelujućim interaktivnim licima. Kako je to mo­ guće? Mikro video-kamere montirane su na začeljima robota i pokreću se kretanjem robota tako što hvataju promjene na licima promatrača. Promjene na licima stvaraju ujedno zvučne melodije, tonove i ritam. Što ova instalacija želi istražiti? Odgovor je jasan: načine kako roboti vide ljudske reakcije, a ne obratno. Ući u dubinske struk­ ture mišljenja i percepcije Drugoga kao bio-kibernetički stvorenoga objekta bio je drevni san filozofā i umjetnikā. Ono što je omogućeno izvedbenim sposobnostima tehnosfere pokazuje se sada autonomnim poljem interakcije različitih iskustava tjele­ 32 Gilles Deleuze, Différence et répétition , P.U.F., Pariz, 2011. i Logique de sens , Minuit, Pariz, 1969. 33 http://www.kenrinaldo.com/portfolio/fusiform-polyphony-face-music-toronto-2011/