Nova Istra

134 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ sustavima inteligentnoga života, u mrežama interakcije glavno pitanje postaje: kako očuvati biološku i genetsku raznolikost bića na Zemlji očuvanjem navlastitosti i ne­ svodljivosti vrsta u međusobnoj simbiogenezi? 29 Rinaldovo shvaćanje trans-vrsnosti umjetničkoga djela pretpostavlja sustave bio­ loški raznovrsnih bića i interaktivnu robotiku. Ključni pojam je pritom„novi interfa­ ce“. Instalacijske skulpture međusobno se nalaze u prostoru interakcije u stvarnome vremenu. U slučaju paradigmatskoga rada Autopoiesis može se pokazati kako pet­ naest skulptura mijenjaju svoje forme komunikacije u ovisnosti od kretanja jednoga od njih. Najvažnije je, dakle, isticanje samoorganiziranja i samoodnošenja. Time se dokazuje postavka kibernetike o otvorenim strukturama i otvorenome stroju. 30 U čemu je, ipak, ta bitna razlika onoga što je gotovo istovjetno u ideji interakcije izme­ đu čovjeka i stroja u radovima Stelarca i Rinalda? S formalnoga stajališta prepozna­ vanja načina iskaza u suvremenoj umjetnosti prvi se orijentira spram izvedbenosti tehnogeneze ( performativity ). Nasuprot tome, simbiogeneza označava horizontalnu sa­ mopokretljivost svih bića u ko-evolucijskome modelu (makro- i mikro-razina pojav­ ljivanja). Osim toga, Rinaldo se odlučuje za formu instalacije autonomnoga objekta, a ne za interface ljudskoga tijela i stroja. Skulpture se kao interaktivni objekti spram tehnologiziranoga čovjekova tijela odnose kao proširena živa singularnost spram za­ mrznute tjelesnosti u nizu meso-metal-kôd . Što se ovdje posebno istražuje, nije ništa drugo negoli postajanje i preobrazba stanja iz pasivnoga u aktivno promatranja do­ gađanja. Promatrači u promatrano unose svoje emocije. Baš se tako sudjelovanje u interaktivnome događaju pretvara u kontingentan niz nepredvidljivih reakcija. Au- topoiesis je, doduše, logičan slijed Rinaldovih prethodnih cyber -instalacija poput Po- sredovanih susreta (Mediated Encounters) iz 1996. godine. Uvijek je posrijedi uklo­ pljenost u društveni poredak značenja i u kulturni krajolik ( scape ) u kojemu djeluje robotizirana instalacija u prostoru. Ono što sâm Rinaldo naziva „kibernetičkim baletom iskustva“ 31 , pogađa susret promatrača i medija (kompjutora) s instalacijom u prostoru. Vidljivo je da se istražu­ ju granice samosvijesti kao žive prisutnosti ljudske osobnosti i kodiranih programa umjetne inteligencije ( A-intelligence ). Stoga su ove skulpture u svojoj pokretljivosti „bio-kibernetičke“. Načelo analogije povezuje biološke strukture s tehnologijom si­ 29 Vidi o tome: Linda Candy i Sam Ferguson (ur.), Interactive Experience in the Digital Age: Evalua- ting New Digital Practice , Springer, Heidelberg, NewYork, Dordrecht, London, 2014., str. 81-82. 30 Vidi o tome: Erich Hörl,„Die offene Maschine: Heidegger, Günther und Simondon über die technologische Bedingung“, MLN , Vol. 23, br. 3/2008. (travanj), str. 632-655. 31 Ken Rinaldo, isto, str. 126.