Nova Istra

127 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA okolini tehnologijskih sklopova. 18 Već je iz ovoga jasno da se čovjek više ne može razumjeti metafizički autonomno. Njegova je „bit“ izvan antropocentrične estetike lijepoga i uzvišenoga. U slučaju Stelarcova projekta/izvedbe Treće ruke susrećemo se s radikalnim poreknućem postavke o„dehumanizaciji umjetnosti“. Prvi ju je u 20. stoljeću obrazložio španjolski filozof Ortega y Gasset. Ono što se u umjetničkome eksperimentiranju s tijelom kao protetikom uopće zbiva nije nestanak„ljudskoga“ iz umjetnosti. Naprotiv, potrebno je govoriti o odnosima između nadomjeska i dodatka ljudskoga zahvaljujući mogućnostima tehnosfere . To se najprije odnosi na objektivi­ ranje volje. Poznato je da je to bila presudna riječ za metafiziku subjektivnosti još od Schopenhauera. Tko pokreće događaj susreta i interakcije čovjeka i robotiziranoga stroja – ljudska volja u čistome obliku subjektivnosti subjekta, odnosno um, ili pro­ šireni sklop kibernetičke tjelesnosti kao neovisno polje koje djelovanju daje drukči­ je i nove dimenzije onoga što se tradicionalno nazivalo spontanim činom slobode? Vidjeli smo već da Stelarc tijelo u biološkome smislu smatra zastarjelim. Ono je to ponajprije u odnosu na brzinu i transformaciju novih tehnologija. Postajući ope­ rativnim sustavima djelovanja, one se protežu na područja upravljanja društvom, prirodom, etikom. Treća ruka trebala je, između ostaloga, posvjedočiti o drukčijim mogućnostima tehnogeneze za razliku od ontogeneze . U konkretnom slučaju treba­ la je prevladati klasične metafizičke opreke um-tijelo, volja-kretanje, subjekt-objekt. Pogrešno bi bilo misliti da je tehnogeneza dokidanje i prevladavanje onog biološkoga „u“ čovjeku, jer bi to značilo suspenziju emocionalnosti i osjetilnosti u svim aspek­ tima očitovanja. Čovjek se biološki ne razlikuje uvelike od genoma miša, a njegova ruka nije, gledajući iz tog motrišta, nadmoćnija konjskome kopitu. Međutim, čitav se problem ljudskosti ne skriva u proširenju tjelesnih kapaciteta, nego u usavršava­ nju njegovih kognitivnih sposobnosti. Mozak kao decentralizirano središte voljno- djelatnih funkcija istodobno je i biološki organ i duhovno-kulturna konstrukcija. Stoga mozak upravlja načinom života na Zemlji otkako je s razdobljem tehnosfe- re postalo jasno da samo zahvaljujući njegovoj etičko-političkoj i tehnoznanstvenoj intervenciji postoje još izgledi za spas nekih ugroženih biljnih i životinjskih vrsta. Stelarc je u istraživanjima interface -odnosa mozga i stroja (biološkoga i tehničkoga) otišao zacijelo najdalje od svih suvremenih umjetnika. Razlog valja vidjeti u tome što je praktički sudjelovao u laboratoriju s inženjerima i robotičarima u izvedbi ču­ dovišnih robota i virtualnih avatara. U trojstvu meso-metal-kôd odvija se otuda tra­ 18 Arthur i Marilouise Kroker,„We are All Stelarc’s Now“, u: Marquard Smith (ur.), STELARC; The Monograph , MIT Press, London, 2005., str. 63-86.