Nova Istra

124 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ „osjetilnosti“ ( aisthesis ). Što nadomještava raspadnuti metafizički sklop bitka-Bo­ ga-svijeta-čovjeka u doba tehnosfere vidljivo je u djelima-događajima suvremenih ki­ bernetičkih umjetnika kao što su Stelarc i Ken Rinaldo. Riječ-pojam u kojoj se sa­ bire kontingentan događaj složenosti na rubu kaosa jest – tijelo ( body ). Misliti tijelo izvan metafizičke zadanosti jezika kao govora i pisma, moći i snage, transcendencije i imanencije, znači dospjeti u otvorenost čiste singularnosti. Bez pokušaja traganja za nadomjesnim Bogom stvaranja i nadomjesnom prirodom stvari tijelo se sâmo od sebe pokazuje istodobno samorađajućim i tehnogenetskim događajem. Nitko nije to plastičnije izrazio na način gotovo programatskoga filozofijskoga zahtjeva negoli Gilles Deleuze u drugome svesku njegova Filma: „‘Dajte mi, dakle, tijelo’, to je formula filozofskog obrata. Tijelo više nije prepreka koja misao odvaja od nje same, nije više ono što misao mora nadvladati da bi dose­ gla mišljenje. Naprotiv, ona u tijelo uranja, odnosno mora uroniti kako bi postigla nemišljeno, tj. život. Ne zato što tijelo misli, nego jer, nepopustljivo i uporno kakvo jest, to tijelo primorava na mišljenje te prisiljava na promišljanje onoga što se krije u misli, a to je život. Život se više neće pojavljivati ispred kategorija misli, misao će se prebaciti u kategorije života. Kategorije života su upravo stavovi i položaji tijela. ‘Ni ne znamo čak što sve može jedno tijelo’, u svom snu, u svojoj opijenosti, svom trudu ili otporu. Misliti, to znači naučiti što sve može jedno ne-misleće tijelo, za što je sve sposobno, kakvi su njegovi stavovi i položaji.“ 13 U autorefleksivnome postupku razlaganja vlastite performativne prakse kao čo­ vjeka-kiborga u odnosu spram robotski konstruiranih strojeva, Stelarc pokazuje po­ najprije to da tijelo umjetnika postaje „operativnim sustavom“. Njegova je funkcija da sjedinjuje ono što pripada volji subjekta iskazano tradicionalnim metafizičkim poj­ movljem i automatskim kretanjima kibernetičke tjelesnosti. Kada bismo to nastojali približiti filozofijskim pokušajima shvaćanja stroja u kibernetici, vidjeli bismo da je posrijedi nešto što je najbliže Simondonovoj tehnoestetici. Poznato je, naime, da se za razliku od američke kibernetičke škole, s Wienerom i Shannonom kao glavnim predstavnicima, Simondon odlučuje uspostaviti autonomno polje interakcija izme­ đu čovjeka i stroja. To ne znači zagovor nikakvog humanizma s drugim tehničkim sredstvima. Umjesto tehniziranja jezika i biološke razine izgradnje svijesti, za Si­ mondona se problem odnosa čovjeka i stroja svodi na odnos razlike i drugosti koja 13 Gilles Deleuze, Film 2: Slika-vrijeme , Bijeli val, Zagreb, 2012., str. 249. S francuskoga prevele: Mirna Šimat i Maja Ručević.