Nova Istra

118 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ je (prirode). Priroda i predmetnost, doduše, preostaju i nadalje ostacima prijašnjih svjetova. No, za djelovanje tehnosfere oni više nisu mjerodavnima. Razlog leži u tome što se tehnogenetski oblikuje nova priroda u formi „umjetnoga života“ ( A-life ). U činu njegova oblikovanja na djelu je trojstvo postava-izvedbe-koncepta . Time se sje­ dinjuje ono estetsko i ono tehničko. Ali sada ne više analitički već sintetički kao što su to, uostalom, u međuvremenu postali svi materijali i forme svijeta i života nakon razdoblja antropocena. 5 U suvremenoj umjetnosti hibridizacija se uočava u svim po­ javnim oblicima u kojima se događa ono što umjetnost još čini stvaralačkim činom preobrazbe bitka kao prirode stvari. Ne vrijedi to samo za instalacije, performativ­ nost i konceptualnost.„Bit“ se suvremene umjetnosti više ne nalazi u ideji postoja­ noga i nepromjenljivoga bitka prirode iz koje procjenjujemo je li nešto lijepo, uzviše­ no, s mjerom, skladno ili možda samo estetski privlačno ljudskim osjetilima. Budući da je tehničnost ono što određuje ljudsku civilizaciju od novoga vijeka, priroda se preobražava u tehnoznanstvenu tvorevinu. Vrijeme suvremene umjetnosti utoliko odgovara svemu onome što je kvantna mehanika postavila temeljem novoga shva­ ćanja svemira. Ništa više nije apsolutno. Niti se odigrava na planu transcendencije. Sve se događa u znakovima ponovljive neponovljivosti. Zašto? Naprosto stoga što vrijeme nadilazi opreke aktualnosti i ovjekovječenja. Ono se obezvremenjuje u ideji singularnosti time što se „napredak“ i „vječni povratak“ sabiru u mreži događaja bez unaprijed određene svrhe i plana. Od Johna Cagea, Samuela Becketta i Mauricea Blanchota do Stelarca i Kena Rinalda svjedoci smo nemogućnosti povratka „esteti­ ke planomjernosti“ svijeta. Preostaju, doduše, mnogi pojmovi iz tradicije. No, oni su tek upute za drukčiju tvorbu nove logike stvaranja za razliku od onih što su obilje­ žili zlatno doba metafizike. Što spaja „lijepo“ i „konstruktivno“? Veliko dostignuće novovjekovne filozofije u sustavima Descartesa, Leibniza i Spinoze, a Kant je u tome vrhunac s mišljenjem koje teorijski, praktički i poietički odgovara znanstveno-tehničkome nacrtu prirode u njezinome idealu matematizacije bitka, neprijeporno jest u onome što je bio cre- do Newtonove paradigme. Riječ je o vjeri u racionalno-svrhovit poredak svemira. Ako njime upravlja Bog kao savršen urar, isključene su proizvoljnosti. Estetika sto­ ga predstavlja misaonu konstrukciju svijeta. Proizvedeni svijet ne može otuda ima­ ti smisao ako nije usklađen prvi uzrok njegova stvaranja s posljednjom svrhom po­ stojanja. Mišljenje koje će odrediti sudbinu modernoga tehničkoga svijeta Kant je razdvojio na područja važenja transcendentalnoga i empirijskoga, noumenalnoga i 5 Bernard Stiegler,„Sortir de l’antropoc ène “ , Eurozine , www.eurozine.com, 19. listopada 2015.