Nova Istra

117 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA Ako je ono što još uvijek neproblematski nazivamo estetikom u sudaru s logikom tehničkoga svijeta osuđeno da postane neka vrsta posljednjega utočišta tzv. mogu­ ćih svjetova ljudske egzistencije s iluzijom„prirode“ i „predmetnosti“, tada se pojam estetskoga mora razumjeti u proširenju područja tjelesnosti ili osjetilnosti. Naravno, u širemu smislu od onoga što je imala u vidu filozofijska estetika 18. stoljeća u Ba­ umgartena i Kanta s temeljnim pojmom prirode kao svrhovitosti bitka. To je izveo Bense još na samome početku uspona tehnosfere . Nije problem u tome što se kon­ statira iščeznuće posljednjih ostataka moderne estetike „privida“ i „doživljaja“, nego u tome što sada sáma estetika bez prirode i predmetnosti postaje onime što Paul Viri­ lio naziva estetikom iščeznuća . 4 Ono što nestaje u tom nezadrživu procesu tehničkoga osvajanja svijeta s pomoću znanosti i njoj pripadne metode i eksperimenta iz kojih su nastali brojne naprave i uređaji, poluautomatski i automatski strojevi, jest upravo svjetovnost svijeta. Njoj je čovjek podarivao smislenost s pomoću filozofije i umjet­ nosti. U razdoblju antropocena u kojem se čovjek pojavljuje namjesnikom industrij­ skoga iskorištavanja Zemlje, njezina iscrpljivanja i posvemašnjeg raskorjenjivanja do posljednjih izvora neobnovljive energije, zbiva se ovaj paradoks. Samo tehnosfera pro­ čišćena do kristaliziranoga stanja informacije kao upute za uporabu u mreži događa­ ja može biti spasonosnim načinom očuvanja onoga što je još preostalo od Zemlje i njezinih duhovno-povijesnih te prirodno-genetskih izvora za budućnost. Kako je to moguće? Naprosto tako što tehnosfera izlazi iz okvira metafizičkoga mišljenja razlika i suprotnosti. Za nju nije mjerodavna nikakva dijalektika, bila ona konstruktivna ili destruktivna, negativna ili otvorena. Kada se, naime, sintetizira ono što omoguću­ je nastanak živoga u formi umjetne supstancije nekoga bića, nestaju sve dotadašnje binarne opreke. Ono što preostaje jest tek razlikovanje stupnja intenziteta snaga u shvaćanju bitka kao postajanja ( Werden, devenir ). Izvedemo li iz ovoga postavku da u doba tehnosfere ono estetsko i ono tehničko ne mogu više imati neku vrstu autonomije, kao što je to bio postulat estetske moderne s Adornom kao glavnim misliocem negativne dijalektike, što smo dobili kao rezultat? Zacijelo ono isto što je među prvima u razdoblju vladavine kibernetike zagovarao Max Bense. Umjesto estetske autonomije na djelu je tehnogenetska heteronomija svjetova. U njima se više ne pojavljuje lijepo kao „privid“ i „doživljaj“ refleksivnoga promatrača. Čin konstrukcije, koji određuje što će biti i kako će djelovati „autonomni objekt“ kao nadomjestak i dodatak estetskome objektu, što ga je Marcel Duchamp imenovao objet trouvé (ready mades) , nadilazi opreke estetike i logike kao teleologi­ 4 Paul Virilio, The Aesthetics of Dissapearance , Semiotext(e), New York, 1991.