Nova Istra

106 OGLEDI Igor ŠIPIĆ nije ostvario. Zateći će ga u stihu: „Ako ove riječi zaškripe, prije nego postanu oso­ vina svijeta, one su samo gvožđarija koja čeka presu.“ Zaistinu fenomenalan nago­ vještaj skorog Domovinskoga rata, ali i zbivanja nakon njega. I tu leži cijeli problem ove poeme: „jača je sumnja u ljubav od vjere u smrt.“ Od žanrovske ekliptike spjeva, ovdje ćemo naći sve osim zakašnjele drame. Zato govorim o paraboličnosti. Ako je negdje u ovoj poemi treba tražiti, onda je upravo ona taj simbolički futurizam koji će se prenijeti i stići sa stanjem Bušićevih proro­ čanskih riječi mnogo kasnije. Drama se događa danas u Bilosnićevu srcu. Nije li to svojevrsna homilija kojom danas nismo u stanju objasniti pojedine sustave i pro­ cese, a nekmoli poruke Svetoga pisma? Ta ista drama danas pogađa sve ljude čista srca, siromašne, obespravljene, braniteljski obezglavljene, i one s ponosom i one za njega izgubljene. Pjesnik je i danas stradanje, kao što je i stradanje vječna književna tema. Elitizacija na svim razinama društva, pa tako i u književnosti, danas više nije kriterij selektivnosti ponajboljih, nego strogih pravila igre pripadnosti. Inače, u su­ protnom, izgoriš od vlastite šibice, mladosti koju si stavio u funkciju zrelih razloga hrvatske slobode,„kao nekad ‘mudra luda’ ukazujući na korov i kukolj, ne osuđuju­ ći, ne prokazujući, nego gledajući kako iz njega izvući zdravo sjeme... („Korov i ku­ kolj“ /kolumne/, Zadar, 2017.). Baš tu će šibica dogorjeti:„Uostalom, što čovjek još može izgubiti ako kaže – ‘Car je gol’. Gubi samo šutnjom i pognutom šijom. Gubi ono najbitnije – dostojanstvo. Dok i korov i kukolj cvjetaju ruku pod ruku.“ To je pravi Bilosnić – proročanski. Proročanskima su se pokazale i pariške riječi! Spram svake ostvarene slobode stoji kukavičluk! Na pravcu nisu problemski zadane dvije točke, polazište i ishodište, naš dolazak na svijet i silazak s njega, problematično je ono između, pravac, naši životi, Mondri­ anova polja boja opasana vertikalama i horizontalama križa. Zašto se ubijaju pje­ snici, zašto svi oni koji ostvaruju slobodu? O tomu razmišljajte čitajući ove poeme još tople od njihove krvi, kojom kolaju Bilosnićeve riječi. Ni ljubav više nije ista. Iste su samo žrtve! * Danas najveći umovi svijeta astrofizike shvaćaju da, sve što idu prema sitnijem, to najsitnije, nevidljivo golom oku, nije ništa materijalno. E, tu je ideju Bilosnić ugradio u svoje pjesništvo, poglavito u posljednjemu izdanju zbirke „Sto pjesama o tijelu“ (Zadar, 2017.), gdje doslovno atomizira prostor-vremensku postmodernost ute­ meljenu u njega na tradiciji helenofilije. Na zemlji je to pustinja, a Bilosnić je davno shvatio kako najbolji stihovi dolaze iz njezine dubine, danju užarene, noću pothla­ đene. Pogledate li to lice preobraženo u pjesan, nikada ga nećete naći hladna. Iz te topline izvući će i svoje arkadijsko uvjerenje, shvatit će zašto je u pustinji sve okre­