Nova Istra

107 Igor ŠIPIĆ OGLEDI nuto k religiji, razumjet će da u dubini pustinje ima života. Lijepo je imati ponoćnu vatru za prijatelja – autentičnost života bez premca u rukama pisca. Čitajući nano­ vo, poglavito one asocijalno destruktivne poeme, kao što su Krik , Vukovar i Crno je crno , dadu se lijepo zapaziti natruhe savjeta, ne onima koje je rat, već ljubav unesre­ ćila, ne onima koje je društvo jednoumlja, nego ljepota unakazila. Kasne oni što bi ugušili jedan raskošan pjesnički defile kroz hrvatsku recentnu književnost, kasno je: sve rođeno iz kore jajeta mora biti grijano, nužna je toplina majke, bila ona sta­ rica, bila domovina, zavičaj, iz toga će gnijezda izići bezbroj malih žutih franjevskih stvorenja, koji će izrasti u neku novu povijest pustinjske oluje. U kritičke književne ispise nije uobičajeno unositi intimnost subjektivnoga osje­ ćaja, ne toliko prema samome djelu, koliko prema njegovu autoru. Međutim, riječ je o odabranim djelima, što nikako ne može isključiti utjecaj kontrole dobroga po­ znavanja njegova karaktera nad općim vrednotama djela. U tom smislu, da bismo razumjeli Bilosnića, ponajprije onoga iz rane faze života, potom i onoga sazrelog u patridnosti one jedine jabuke stabla, moramo krenuti u sasvim drugom smjeru. Zato su raskrižja bitna. On govori, naime, o onomu što uopće nije napisao, kazuje o ono­ mu što u knjigama ne piše. On govori o paradoksu arabeske, u koju je pustinja ugra­ dila život beduina, ne govori o sindromu materijalizma zapadne kulture, već o ono­ mu što pustinja ne daje i u svojoj jednostavnosti ne može dati. On ne pjeva krunama optočenima dijamantima, već rudniku Afrike kojemu su oduzeli vid i iskopali oči. On je trubadur, pjeva „kraću, živahnu, ukrasnim tonovima protkanu kompoziciju s kapicioznom igrom tonova“. Njegova spjeva nije u kazaljkama sata, njegova je poe­ ma nestvarno vrijeme. Ništa od toga ne piše, kad drugi, treći, četvrti, bilo koji put čitate krikove, vukovare, crnine modernih društava, nositeljā tobožnjih futurizama, zajednicā napretka, koje nas suicidno vode u doba „pametnih“ telefona. Majakov­ ski zacijelo nije mislio na Čovječanstvo koje se ne razara bolestima, već virusima . U pustinjama, iz kojih Bilosnić crpi blago nijansirane arapsko-trubadurske tonike, to svakako ne piše. Ne govori o pokvarenosti društva, ali će razarati pustinju, čovjeka u čovjeku, otkrivajući njegovo pravo lice u pogromu neviđenih razmjera s kraja 20. stoljeća. On ne kazuje o sudištu, Justiciji koja potkrada na vagi, zabija mačeve u leđa svoje djece, on piše o sudu pustinje, koja mirno čeka, iščekuju sudbinu presude. On zapravo pjeva o čelu za metak kao budućnosti, kao ispijenu otrovu, razumjeli mi to ili ne. Ne pjeva o licemjerju moćnih država, niti kvantumu moćnikā, pjeva o drskosti pustinje da nam još uvijek uopće ostavlja mogućnost njegove procjene...