Nova Istra

105 Igor ŠIPIĆ OGLEDI čegrtuša; Kartice panike, svijet; Prihvatna soba; Završna pjesma). Naravno, spram integriteta samoga djela, koje, „uz šamar javnom ukusu“, nastoji stvoriti potpuno novu poetiku, majakovskijevska umiješanost stiha socijalne agitacije, traži i odgovor na vrijeme u kojemu pjesnik piše. Na hvat od prozorskoga stakla, udarne vijesti pro­ mjena već donose Bilosnićeve vlastite kovanice i dotad nepoznate metafore, kako bi odgovorio urbanome i „revolucionarnome“ razdoblju federativne hrvatske povijesti. Uostalom, nisu nepoznate njegove sposobnosti retoričkoga pjesnika da se izravno obrati širini auditorija, a niti je, poput Vladimira, nesklon izraziti svoj „živac“ spram pjesme mitinga. Očito, u Majakovskom vidi možda prije sudruga nego uzora, scenski se upuštajući polako u uvođenje biblijskih motiva na zasadama postmodernih ideja. Oba su lju­ di prosvjeda, buntovni i dinamički prirođeni shvaćanju života, koliko su i inovatori, „ekstatičnog tona, eksplozivnog jezika“, u političkim prilikama zatvorenih sustava, neobični pjesnici.„Bogorodice, kmetski ti prilaze skakavci. Gonitelji ne sustaju, žrtve u smrt umakle... Što može biti čudesnije od zbunjenosti! Od vjere ništa teže.“ Da­ kle – 1984. je! „Oholi neboderi izdali su mogući red. Blebet-civilizacija zvoni. Naša zadovoljna braća raščetvorila svijet, križ i zvijezda.“ Čitatelj je doista zbunjen na već prekoračenu pragu njegova postmodernizma: „Kada se sve smrači, kad radnici tre­ će smjene upale strojeve, a žene razvežu kose, kad otpočne ples noćnih ruža – piše­ mo. Ispitujemo svoju raku, ruku, iz ilovače mijesimo novoga čovjeka. /.../ Spasi nas, Bože, jaganjčeve krvi, svake žrtve, i rajskog mira – na križu zasluženog.“ Osobitost ove Bilosnićeve poeme doista svjesno razbija tradicionalnu ritmičku strukturu stiha,„poženjujući“ sve oko sebe što „pepel“ sivila „onomadnjice“ rasprav­ nog smisla čini logikom poeme. I ovdje je zasjao taj skitalački,„zvjezdani jezik ruskih futurista“: „Postoje pjesnici zornjački i pjesnici sutonski, već prema svojoj boli, pod nepomičnim svodom zvijezda, već prema ljudskom redu. /.../ Daleko si me pozvao – visoko. Ugrabljen sam međ tisućama koji spavaju.“ Da, doista je to bila nova škola, stihovi što, dakako, rađaju sve većom samoćom pjesnika,„živi pozajmljen“. Zato iz­ među halje i gologa tijela taj svojevrsni džep, gdje samo ruka može povezati svjetove, „leći kao s mužem“, kao nova ljubav kojoj „već jačaju i noge“. Eklatantno će to povezati stih –„Ruke su nam stvorene za riječi, usne za udarce.“ Stvarnost agitacije već se duboko zarila u društvo, pa pjesnik ne propušta prigo­ du poentirati: „Ne znam, druže, u što se preobražavaju riječi dok ih izgovaram. Ali imam potrebu da ih otpravim, da te dotiču... Ako posustanemo, ili, ako nas spriječe, već nas čekaju maratonci.“ Kao„proleterski“ pjesnik,„novca nema, a pjesme ne piše“, pa se zapravo ništa promijenilo nije.„Grobovi – domovi su svake domovine“, stoga će do kraja čekati da se pojavi taj „dan škriljevac“ – „doći će bez omota – neposlovi­ čan dan, bez ustanova i arhitekture.“ Dočekao ga jest, ali se, nažalost, opet u njemu