Nova Istra

104 OGLEDI Igor ŠIPIĆ * Iz tri razloga, prvoga, kako se ne bih ponavljao, drugoga, jer o njoj pisao nisam, i trećega, budući da dolazi ad audiendum verbum iz pred-domovinskoga, parabolično se prebacujući u poslijeratno razdoblje, oslanjam se na poemu Čelo za metak . Toga snažnog i dinamičnog Bilosnića, čovjeka i pjesnika punine života, njezina će iscrt­ kana linija podvojiti između samoubojstva i krika , između privida slobode i slobo­ de rata. Majakovski će to izraziti ovako: „Mrzim sve ono gdje se smrt javlja i snuje! Obožavam život pa ma kakav bio.“ Ovidijeva je to razdjelnica izgona, peobrazba u tamnu i nejasnu točku plaćanja svakoga mladenaštva. Na tom je tragu veza trojca i „baruta koji još miriše“ – kobne Lilijane, ars amatorije , umijeća ljubavi, kojim će Ma­ rijan braniti sebe i svoju „poeziju dugog trajanja, izgrađenu na svijetu preobrazbe“, napućenu na „nepoznatog neprijatelja“. Upravo to će animirati „poslijeratnog“ Bilosnića kao izrazitog predstavnika eti­ ološkog pjesništva, pjesnika elegije čudesnosti aleksandrijskih ljubavnika ,„Ovidijeve elegije iz progonstva“, ne toliko tugaljive, koliko istodobno polemičke. Duboko po­ znavanje ženstvenosti, senzualnosti žene i preko ljubavne strasti, što podosta u nje­ ga naglašavam, srast će u ovoj poemi s vlastitim iskustvom životne žestice, moguće čak i svjestan Lilit, babilonske djeve uništenja ,„žene-iskušenika... ovijene zmijama- legendama“, koja, ovdje, doista simbolički,„zavodi i ubija muškarce koje sreće na ra­ skrižjima.“ A Ovidije, Majakovski, Lilijana, čijim imenima signira poemu, sve su to raskrižja – barut koji miriše – i kao nagovještaj, i kao iščekivanje Dolazećega. Utoliko je tu i različit, ekscentrik, svjesno antiestetičan, spram kasnijega razdoblja ponoćnih prijateljica krilatog kozoroga , te „surov“, spram prirode crno-crnog i sirovih strasti krika . Nas dvoje ubogar-svjetlaci. Ja – monah-brada i monah-jeza. Njen breščić buket lijera. On – lako joj spušta ključ, što niz pojas se objesio. Doista, „Grijeh je ne vidjeti veliku pustoš koja tjera čovjeka da izmišlja stvari – uđe u njih i prođe, s jedne na drugu stranu.“ – u Prologu će, kako bi poeziju svjesno stavio u funkciju slobode, harmonizirajući naslove sekcija „strahova“ poeme (Prolog; Metak čovjek; Tromboni u venama; Maratonci; Ljilja, barut i ljubomora; Crvena