Nova Istra

103 Igor ŠIPIĆ OGLEDI Život na sudbini vulkana . Umjetnički profil Tomislava Marijana Bilosnića, Zadar, 2012.; Zadarski list , 28. studenoga 2011. Kratkom bilješkom u poemi Vukovar op­ servirao sam, pak, proosjet pakla , iz kojeg se, nošen takvim osjećajem, i sam pisac probija. „Nitko još tako potresno kriknuo nije, nije se tako razgolitio u snazi tragedije, ljudske patnje i kaosa. Ti si zlo raščlanio na izvor, tok i ušće, što može navući na sebe patnje svjedočenih, zastajanje daha, pa i stres tiši­ ne.“ A zapravo, te dvije rečenice uglavnom i jesu uvodom u aktualni esej koji će testira­ ti potencijale čovjeka naspram nespremnosti odgovora božanskom prisuću, od svega još zemaljski nerođenoga, do umirućega u svo­ me nebeskom korijenu. Je li svijet malen za tako velike poeme ili je za toliko još hladnije oružje, podražavaju­ ći toplinu apsurdnosti iznutrice poeme? Od­ govor na ovo pitanje krije se u aksiomatskom čitanju njene heraldike, samobitnosti simbola i draškanja semantike. I koliko god se ja trudio ne ponavljati se, Bilosnić je uvijek korak naprijed, pišući o stvarima koje se ponavljaju i trajno će se javljati u liku malodobnoga vukovarskog dječaka, tim krupnim očima zamagljena pogleda bez suza, tom svijetu čuđesnosti zamaha krila, težine stvarnosti i slobode prvoga leta. Htio bi poletjeti, ali ne može. Ma koliko god se to činilo apsurdnim, iz tih se očiju ne izlazi nesretan, već s pogledom uprtim u nebo, s nadom, dubokom kršćanskom milosti. Pjesnik koji tu sliku uspije opisati, velik je koliko i sama nesreća. Bih danas nešto od svega mijenjao? Sigurno da ne bih, kao što se ne mijenja ni tržnica Dolac za leđima glavnoga zagrebačkog trga, kao što nema više smisla pisa­ ti o piscu apatridu ili pjesniku ljubljeniku domovine, kao što nema smisla ni čitanje bez odmaka. Sve je na tržnici! Kupiš ili prodaš, oduzmeš ili dodaš. Zato me zani­ maju još uvijek te žareće oči Bilosnićeve poeme. I držim da je baš čelo za metak uvi­ jek aktualan i kulturno nepotrošiv prioritet, između tijela i halje svojevrstan džep, jaz spram odnosa ruke civilizacije u čovjeku i čovjeka u njenoj samoći. Doći ćemo laganim tonom do spoznaje te istine – zašto to nije način (drugima ga ne preporuču- jem), ali ja nemam izlaza .