Nova Istra

62 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Miroslav PELIKAN supruga nije drugačije komunicirala s mještanima. Nisu išle na plažu, rijetko bi se šetale obalom. I toga smo ljeta čuli kako je Viktor Mucnik postao ministar s velikim ovlastima – brinuo se za sigurnost. Njegovo se ime redovito pojavljivalo u novinama, čulo se često na radiopostaja- ma, na televiziji. Uvijek hvaljen kao beskompromisan borac, navođen kao primjer odgovorne osobe sve dok se nije pojavila kratka vijest kako daje ostavku na sve dužnosti zbog bolesti i odlazi u mirovinu. Nekoliko se mjeseci nakon umirovljenja Mucnik pojavio u vili, izvrsno je izgle- dao i ostao, evo, sve do danas, posve sam. S njim nije došla ni žena ni kći, niti su ikada više viđene s njim. Nakon toga dolaska nije napuštao mjesto. Ljudi su ga najčešće viđali kako sjedi u hladu vrta i čita novine ili spava u ležaljci. Jedino ga je posjećivao trgovac Martin donoseći mu potrebno jednom tjedno. Novine mu je redovito donosio poštar. Zanimljivo je reći kako je jednom pijani poštar štucajući rekao kako, osim novina, ništa drugo nije donosio Mucniku, što mu je bilo čudno – za tolike godine niti jedno pismo. Znaš, ponekad se govorilo kako je ustvari Mucnik zatočen u svojoj vili i jedino može izaći u dvorište. Potkraj one države, u medijima su se znale spominjati nedopuštene metode djelovanja, posebice u vrijeme ministra Viktora Mucnika, i kako je on baš zbog surovosti postupanja smijenjen i udaljen iz sustava. Navodila su se brojna imena mnogih stradalnika, pa i ponetko iz našega mjesta, rođaci naših mještana, prijatelji i znanci. Netko je izračunao kako je razmjerno najviše ljudi stradalo iz njegova, Mucnikova kraja, a on je sada ovdje. Nakon dolaska nove državne vlasti, pričalo se uz čudne osmijehe, Viktor je Mucnik svoje usluge ponudio novome ministru sigurnosti. Poslije se doista glasno govorilo kako je Mucnik bio vrlo aktivan i onda se opet vratio u svoju vilu te, evo, sjedi pogrbljen u klupi i tko zna što misli. Je li se sjetio bilo koga iz bilo kojeg razloga? Moram se prisjetiti kako su mu se nudila značajna sredstva za obnovu sjećanja, za barem jednu knjigu memoara, no on je takvo što odbijao. Ponekad je, rijetko, nastupao u medijima, istinu govoreći, ne odričući se svoga složenoga djelovanja u prošlome sustavu, ali ni nastavka u novome okružju, ne iznoseći gotovo ništa bitno; tek bi ponešto natuknuo i zagonetno se osmjehnuo. Svašta se, doista svašta pisalo i govorilo o njemu, nevjerojatne grozote, užas. On se, naime – mi smo sve to pratili jer je bio naš, potjecao je iz ovoga mjesta, da, bio je na neki način naš, da – nikada nije opravdavao kada bi se u javnosti sučelio s bijesnim govornikom koji bi točno navodio njegova zlodjela. Samo je jednom, posve mirno, Mucnik odgovorio: „Znate, mladiću, svaki pravi posao počiva na zanatskoj obučenosti i, doista, sve