Nova Istra

179 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA zina je usredotočenost na elementarne čestice konstrukcije iluzornih svjetova naj- realnija strategija dosezanja Omega-točke beskonačnosti kao eksplozije i implozije bitka uopće. Budući da se vrijeme u razlici spram vječnosti izvodi iz niza „sada“ u prostoru kao nastanak-nestanak istoga, očito je da se dimenzije prošlosti, sadašnjo- sti i budućnosti mogu izvesti tek onda kada postoje početak i kraj. Umatematičko- me smislu to su tek izvedenice iz pojma beskonačnoga pravca. Ako se, dakle, prema Einsteinu vrijeme za fizičare uopće ne može razdvajati jer je posrijedi kontinuum kao vrijeme-prostor ( Zeit-Raum ), tada otpada razlikovanje vječnosti i vremenosti sa stajališta Boga (apsoluta). No, ovdje nije riječ ni o kakvome apsolutnome prostoru, a niti o apsolutnome vremenu jer se iz „čiste razlike“ događaja uspostavlja granica između praznine i ništavila. Kniferova je slika utoliko mnoštvo singularnih doga- đaja. Polazeći od kretanja prema kraju, jer meandar jest upravo odgođeni kraj slike, nastaje vremenski kontinuum koji se sastoji od niza ploha s horizontalama i verti- kalama. Labirint je slika poretka, reda, jasno strukturiranoga odnosa veličina. Posve mu je naizgled stran kaos koji bi mogao narušiti ovu čistu, konceptualnu„prestabili- ranu harmoniju“. A ona u promatrača ne izaziva ništa drugo negoli kontemplativno spokojstvo i poziv na promišljanje. Pred Kniferovim slikama ne možemo prigibati koljena i tragati za dokinutim Bogom stvaranja, bez kojega zapadnjačka metafizika ne bi imala razlog za svoje temeljne pojmove i kategorije, pa tako i za mimesis i repre- zentaciju . Ne možemo, jednako tako, niti „uživati“ u odgonetanju skrivenoga „plana transcendencije“ s kojega se kreće u osvajanje spleta raznolikih značenja, iako Kni- fer svoje djelo shvaća„spiritualnom koncepcijom slike“. Ono što jedino možemo jest sklapati odnose koji se ne nalaze„u-slici“, već proizlaze iz strukture kretanja samoga meandra u beskonačnome nizu koji jednom ipak mora stati. No, to je stajanje ujed- no iz-stajanje ( ekstasis ). Ovim je pojmomHeidegger u temeljnome djelu suvremene filozofije Bitak i vrijeme ( Sein und Zeit ) iz 1927. godine odredio upravo dimenzije vremenitosti koje su za kasnoga Einsteina put u puku iluziju. 28 No, ekstatičnost nije ovdje znak za krizu racionalnosti slike, nekovrsni putokaz spram novoga estetskoga doživljaja. Umjesto toga, nalazimo se u otvorenome pro- storu razgraničenja i razmještanja središnjih struktura. Stoga vrijeme ne može biti svedeno na trajanje ( durée ) kao u Bergsona. Ono se ne pokazuje pukom prolazno- šću onoga istoga (bitka). Posve suprotno, vrijeme se događa ekstatično u promjeni perspektive kao što se singularni objekti slikarstva Julija Knifera raspoređuju u niz prema ideji konceptualnoga kretanja u kružnoj beskonačnosti. Aporija je koncep- tualne slike to što u prenesenome obliku labirinta izlazi iz njegova referencijalnoga bîti“ ( Wesensschauung ) u čistim spoznajnim (noetičkim) aktima. 28 Martin Heidegger, Sein und Zeit , GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1977. 14. izd.