Nova Istra

178 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ stavljalo na isti način u varijacijama (primjerice, motiv raspeća, pastorale, ljudskoga lica). Ako jezik više ne govori, ako znakovi više ne odašilju jednoznačna znače- nja, što još preostaje? Konceptualna slika više ništa ne kazuje o svijetu kao uni- verzumu bića, bez obzira na čitavu paletu zbivanja od rastrojstva osjetila do kaosa Realnoga u znaku estetske umnoživosti doživljaja traumatske jezgre postojanja. Metoda piktoralne redukcije uistinu je oslobođenje slike od njezine slikovnosti kao čiste predmetnosti i objektnosti. Težnjom za čistoćom i jednostavnošću, promi- šljanjem prostora-između trajanja trenutka i monotonije vječnosti, usmjerenošću spram posljednje granice konceptualne slike – praznine i ništavila – Knifer je otvo- rio temeljni problem suvremene umjetnosti na početku njezina „novoga“ suočenja s vlastitom neutemeljenošću u prošlosti i budućnosti. Taj je problem, naravno, u vremenu. Ono nadilazi metafizičke granice prostora u kojem „ovdje“ istodobno upućuje na vremenitost „sada“. Premda se naizgled čini da je pitanje vremenitosti strano ovome konceptualnome izbačaju iz nemoći jezika u moć anti-slike, to je tek privid. Meandar nije određen prostornom inertnošću. On je uvijek već nešto na kraju povijesnoga trajanja bitka. Baš ta krajnjost označit će u bitnome aporije Kni- ferova puta u beskonačnost varijacija onoga što više nije isto, ali nije isto tako niti određeno odnosom razlike i mnoštva. Ako je meandar „preneseni oblik labirinta“, onda je njegova otvorena zatvorenost svođenje apsolutnoga prostora na vrijeme koje se više ne može razumjeti polazeći od aristotelovski shvaćene prisutnosti ( ou- sia ) kao „vječno sada“ ( nunc stans ). Kako je uopće moguće da se piktoralna redukcija u analogiji s eidetskom reduk- cijom pojavljuje problemom vremenitosti meandra kao novoga labirinta? Ne bi se očekivalo da će Kniferova zaokupljenost plohom i linijama u nizu iz monokrom- skih kompozicija dospjeti na prag nečega što je očito najteži problem metafizike i fizike kao takve. Pred kraj života Albert Einstein izjavio je: „Za nas uvjerene fizičare razdvajanje između prošlosti, sadašnjosti i bu- dućnosti ima značenje tek puke iluzije.“ 26 Konceptualna slika provedena je eidetska redukcija . 27 To znači samo jedno: nje- 26 Navedeno prema: Henning Genz, Wie die Zeit in die Welt kam: Die Entstehung einer Illusion aus Ordnung und Chaos , C. Hanser, München, 1996., str. 6. 27 O pojmu eidetske redukcije vidi: Edmund Husserl, Philosophie als strenge Wissenschaft , V. Klo- stermann, Frankfurt a. M., 1971. 2. izd. Sažeto iskazano, riječ je o postupku u filozofiji feno- menologijske orijentacije. Eidetska redukcija označava „stavljanje u zagrade“ ( Einklammerung ) prostorno-vremenske određenosti svijeta. K tome riječ je i o isključenju tzv. „prirodnoga stava“ (suspenzija svih stavaka o prirodi, Bogu, empirijskome postojanju i svih spoznajnih danosti u duhovnim i prirodnim znanostima). Nakon provedene redukcije, prema Husserlovu nauku o redukcijama, ono što preostaje jest čista tzv. transcendentalna svijest. Tek ona omogućuje„zrenje