Nova Istra

177 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA i grčkim linijama ( greca ). Čini se da je nemoguće izbjeći tu dvoznačnost drevnih riječi koje dolaze iz iskona povijesti. Budući da riječ nema samo značenje nekoga pred- metnoga sklopa zbilje, već se uvijek odnosi na ono što misaono nadilazi materijal- nost znaka, tada se meandar mora shvatiti kao„višak spiritualnoga“ u ideji slike kao anti-slike. Doista je u pravu Kerenyi kada upućuje na to kako je riječ o drukčijem obliku labirinta i to u linearnome obliku. I što se sada događa u Kniferovu preobli- kovanju forme meandra i njegova višeznačja? Labirint je slika za ono zagonetno koje ima strukturu zatvorene otvorenosti sa- moga života shvaćenog upravo kao meandar. Što je ovdje linearno u nizu i ima taj izgled toka, u prenesenom je smislu – ali bez simbola i alegorije – čisti događaj neli- nearnosti. Poput toka krivudave rijeke, tako je sve postalo horizontalno-vertikalno u odnosu na crno-bijele plohe. Ništa više nema svoje značenje niti izvan niti unutar slike. Svođenje slike na konceptualnost izvedbe „označava“ povratak slike ishodi- štima ili izvorima promišljanja razloga o tome zašto ponavljanje ne može više biti pukom mehaničkom reprodukcijom (kopijom). Umjesto toga, ponavljanje postaje stvaralački čin proizvodnje svagda novih značenja. Načelno beskrajna proizvodnja stvara simulakrume koji, doduše, podsjećaju na ono što se pronalazi u prirodi kao već postojeće. No, prava je istina ovoga simulakruma u čistoj konstrukciji događaja bez narativnosti i bez predmetnosti. Na taj se način estetsko iskustvo kontemplaci- je, na čemu je počivala tradicionalna estetika, stapa s estetskim iskustvom uranjanja u događajnost događaja jedne te iste slike. Međutim, ovdje nije riječ ni o kakvoj cjelini nadređenoj sastavnicama ili dijelovima. Svaka je slika (meandar) singularni izvornik, neponovljiva iznimka, a čitav niz slika nije oponašanje ideje ritmičnih ciklusa prirode. Jedno-Sve postaje Mnoštvo-Ništa. Prizovemo li iznova u pomoć ontologiju postajanja i razlike Gillesa Deleuzea, uvidjet ćemo da se bitak označava proizvodnjom„čistih razlika“ kao mnoštva. Tek u sklopu s drugim takvim stanjima preobrazbe istoga nastaju mogućnosti da se misli događajnost događaja „na planu imanencije“. U Kniferovu labirintu kao meandru više ne vidimo ni horizontale niti vertikale na crno-bijelim plohama u procesu stvaranja svjetova (slika). Ono što vi- dimo uistinu nije ništa drugo negoli ideja mnoštva i razlike u stalnome ponavljanju. Ali čega? Nije to više ponavljanje istoga (motiva, uzorka, ornamenta). Posrije- di je ponavljanje nelinearne linearnosti . Ona ne podsjeća ni na što određeno, ali u svojoj uzastopnosti niza bez početka i kraja upućuje izravno i neizravno na pro- blem odnosa vremena i prostora u kojemu slika kao meandar postoji i postaje ono singularno, kontingentno i emergentno „isto“. Umjetnik skida sa sebe plašt čarob- njaka i mistiku genija. Sve što se još može kazati za to što anti-slika Julija Knifera „označava“ nema nikakve veze ni sa kakvim univerzalnim znakom za nešto, ali niti s prenesenim značenjem nečega što se tijekom povijesti slikarstva prikazivalo i pred-