Nova Istra

174 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ ontogenetski obrat: „...(imitacija je kopija, ali umjetnost jest simulakrum, on preokreće ko- pije u simulakrume). No, istodobno ponavljanje koje postaje odveć me- haničko, odveć svakidašnje, odveć habitualno, odveć stereotipno nalazi svoje mjesto u umjetničkome djelu, svagda se razmještajući u odnosu spram drugih ponavljanja...“ 21 Problem ponavljanja ovdje nije tek problem razlike u načinu ponavljanja onoga istoga (bitka). Ponavljanje se događa kao proboj začaranoga kruga cikličnih ritmo- va prirode. Vremenska dimenzija prošlosti ima prevagu nad budućnošću. Arhajske kulture svetkuju utemeljitelje zajednice, pjesnike i državnike, a čitava se povijest sagledava iz ove mitologije iskona. To u konačnici vrijedi i za shvaćanje umjetnosti koja opjevava i oslikava ono što već uvijek jest. No, točka preokreta nastupa kada ponavljanje više nije niti mehaničko odvijanje stereotipnih radnji, a niti ritam pri- rodnih ciklusa. Umjetnost se stoga može, prema Deleuzeu, shvatiti u razmještanju samoga kruga i njegovu proboju izvan zadane matrice vječne postojanosti promje- ne. Klasična je umjetnost prikazivala tragičnu sudbinu svijeta ukorijenjenoga u pri- rodne cikluse življenja i smrti. Moderna umjetnost, pak, dovodi na vidjelo pitanje o slobodi istraživanja vlastite estetske igre privida i zbilje kada prekida s ritualima prikazivanja i predstavljanja onoga istoga (bitka). Inovativnost, eksperiment i istra- živanje nastanka novoga, pa tako i konceptualne slike kao što je Kniferov Meandar , ne mogu se više tumačiti „krizom reprezentacije“. Otpada svako nastojanje da se slici podari nadslikovna dimenzija neke nove „uzvišenosti“ koja proizlazi iz viška simboličkoga značenja. Umjetnik-slikar, kao i filozof i književnik, radi u stalnome ponavljanju razlike, a ne istoga. Ono što se ovdje ponavlja nije bitak (štostvo ili quiddittas ), već sam događaj (kakovost ili quoddittas ). Ne smije se pritom zabora- viti kako Deleuze baštini od Kierkegaarda stvaralački pojam ponavljanja. U razlici spram drevne elejske koncepcije ponavljanja koje pripada prošlosti, moderno se shvaćanje uspostavlja kao prekid s njezinim tabuom „novoga“. I stoga se ovo stva- ralačko ponavljanje odvija ireverzibilno. Neponovljivost i singularnost iznimke u njezinoj navlastitoj pojedinačnosti dovodi do toga se budućnost razumije iz poten- cijalnih energija sadašnjosti, a ne prošlosti. Sve što otuda ima karakter inovacije u nizu beskonačnih varijacija pripada postajanju razlike, a ne opetovanju istoga na višoj razini identiteta. Lako je razabrati da se ovdje ne radi o inertnosti materije. Kako pokazuju neka novija tumačenja Deleuzeove stvaralačke ontologije postaja- nja, kao da je posrijedi sveza stoika, Spinoze, Bergsona, Whiteheada s kibernetič- 21 Gilles Deleuze, isto, str. 375.