Nova Istra

173 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA ovo shvaćanje pojma razlike. U Razlici i ponavljanju razlika kao takva više se, naime, ne objašnjava iz nadređenoga pojma identiteta bitka i njegove reprezentacije. Posve nov pristup ontologijskome mjestu razlike u čitavoj povijesti metafizičkoga mišlje- nja Deleuze izvodi tako što odbacuje četiri mjerodavna puta u tumačenju razlike: (1) Aristotelov s kategorijama, rodovima i vrstama unutar čega se razlika pokazuje uvijek samo kao razgraničenje jednoga bića od drugoga; (2) Hegelov koji identi- tet zadobiva iz djelatnosti sinteze i proturječja, a razlika je uvijek samo negacija pozitivnoga; (3) Leibnizov u kojem je riječ o dijeljenju u beskonačnost do zadnjih granica; (4) Platonov za kojeg je ono različito svagda takvo u odnosu na najviše i savršeno dobro (Bog i vječne ideje). Razlika u samoj sebi proizlazi iz postajanja. Bitak se ne događa u vremenu kao razlika i ponavljanje onoga vječno istoga. Jedno se (univoknost bitka) stvaralački umnožava i tako postaje uvijek nešto drugo u činu preobrazbe. Jedno postaje Mnoštvo. Tako zapravo glasi odgovor na pitanje što jest bitak u mišljenju Gillesa Deleuzea. Ono „jest“ vremenski je određeno virtualnim stvaranjem novoga. Ontogeneza otuda tvori radikalni obrat metafizike i radikalno nov pristup znanosti kao tvorbi svijeta iz kaosa. Ta se ontogeneza ne može izvesti iz razlike kao onog biti-između dvojega, višega i nižega, velikoga i maloga, slike i ri- ječi, Boga i čovjeka, države i društva, ose i orhideje. Razlika nema svoju vječnu bit u nečemu drugome, primjerice u svijetu transcendentnih ideja. Ona ne potječe iz ne- kog onostranoga izvora. Njezino je „podrijetlo“ u čistoj imanenciji događaja, a nje- zina je stvaralačka djelatnost u postajanju novoga. Razlika proizlazi iz konstelacije odnosa. Deleuze dovodi stoga u svezu mišljenje i bitak na preokrenuti platonski način. Umjesto uvjeta mogućnosti da nešto može nastati iz nečega i biti aktualno, posrijedi je razlika koja nastaje u odnosu metafizičkih kategorija modalnosti. Mo- gućnost, zbilja i nužnost, na čemu je počivala novovjekovna ontologija od Kanta i Leibniza do Hegela, neutralizira se u korist uvođenja temeljnih pojmova ontologije digitalnoga doba – virtualnosti i aktualizacije . 20 Ako se razlika više ne uspostavlja iz istoga, onda je mogućnost njezine jedno- kratnosti i neponovljivosti u beskonačnome nizu stvaralačkoga ponavljanja. Što Deleuze u Razlici i ponavljanju pokazuje naposljetku kao razliku između„patologije i umjetnosti, stereotipa i refrena“, ne pripada najznačajnijem ponavljanju uopće, a to je ontologijsko ponavljanje. Štoviše, naziva ga još „trećim ponavljanjem“ ( troisième répétition ). Njegova je temeljna značajka da se usuprot prirodnim ritmovima zemlje razmješta jedno u drugo. Iz jednoga postaje Drugo, a to drugo Drugo ne označava mehaničko ponavljanje roda/vrste aktualnih bića i biti. Umjesto toga, posrijedi je 20 Žarko Paić,„Shizofrenija i svemir: Od kaosa do kontrole“, u: Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost , str. 130.