Nova Istra

171 (Die Flucht aus der Zeit) Hugo Ball zapovjednim iskazom zahtijeva: Upotrijebiti simetriju i ritmove umjesto načela. Zanijekati postojeće svjetske zakone... Ako se po- vežu suprematizam s idejom monokromne kompozicije slike i dadaizam s idejom destrukcije postojeće slike svijeta u cjelini, što imamo za rezultat? Uspon i pad ne- oavangarde to će nesumnjivo pokazati. Riječ je o ideji konceptualne umjetnosti. Ona se, doduše, oslanja na istraživanja kasnoga Wittgensteina i koncepciju „jezič- nih igara“ ( Sprachspiele ). No, prava je istina konceptualne umjetnosti upravo ono što se s njom događa u tzv. post-konceptualnome stanju ( post-conceptual condition ). 16 Ono je, naime, određeno vladavinom slike kao informacije i djelovanja u umre- ženim prostorima interakcije djela i događaja. Jezik više ne može biti kazivajuće razumijevanje bitka u njegovim preobrazbama. Umjesto toga susrećemo se s otvo- renom zatvorenošću konceptualne slike koja se umnožava i širi u beskonačnost upravo svojim sažimanjem. U teorijama kibernetike taj se proces naziva implozijom informacija . A to znači da značenje jezika više ne dolazi iz metafizičke dimenzije sublimnoga iskustva objekta, već iz pragmatike znanja ( know-how ) o kontekstu. U njemu slika u mnoštvu singularnosti postoji privremeno, u fluidnome stanju, svag- da na dispoziciji onome što slijedi iz promjene vlastite forme. Kniferove anti-slike u tom su pogledu konceptualne, a njihova je čistoća i savršena piktoralna redukcija na univerzalni znak meandra upravo uvjet mogućnosti samotumačenja s onu stranu forme i materije ( eidos-morphé i hylé ). U čemu je, dakle, bit svekolike umjetnikove redukcije slike na znak znakova kao čistu ideju? Ni u čemu drugome negoli u re- dukciji na ono što prethodi iskonskome i ne završava u krajnjem. Sada vidimo da ono „duhovno u umjetnosti“ nije svedivo tek na opreke bitka i događaja („što“ i „kako“) o čemu je govorio Kandinski. Pročišćenje slike od pred- metnosti-nepredmetnosti u rasponu od prikazivanja i predstavljanja ljudskoga lica do mrtve prirode, od apstraktnih kompozicija do kinetičkih struktura obje- kata u prostoru, ima cilj otvoriti pitanje o onome kako slika nastaje i što njezin događaj stalne promjene onoga istoga znači za promatrača. No, pravo je pitanje koje Knifera povezuje s trojstvom filozofa, pisaca i dramskih umjetnika (Sartre- Blanchot-Beckett) o prostoru ništavila, ništenja ( néantisation ), pa čak i apsurda kao logičko-jezične muholovke za „realiste“ i „konstruktiviste“. Slika za kojom su istraživački tragali Yves Klein i Ad Reinhardt u Knifera se, paradoksalno, otvara roznosti njegovih akcija.“ – Dieter Mersch,„Kunst und Sprache: Hermeneutik, Dekonstruktion und die Ästhetik des Ereignens“, www.dieter-mersch.de/.../mersch.kunst.und.sprache, str. 16. Vidi također: Christoph Krahl, Antikunst: Künstlerische Grenzüberschreitungen von Dada bis Christoph Schlingensief , www.kunstlump.de/text.html/einleitung 16 Vidi o tome: Peter Osborne, Anywhere or not at All: Philosophy of Contemporary Art , Verso, London-New York, 2013.