Nova Istra

168 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ kazivanje ( Sagen ) istodobno ukazuje na nešto izvan jezika, a pokazivanje ( Zeigen ) proizlazi iz logike događaja. Za nju postoji samo mogućnost znaka koji opisuje kako se događa ono što se događa. 9 Sjena uzvišenosti, tog nepouzdanoga pojma moderne estetike, lebdi nad slikar- stvom koje se koncem 1950-1960-ih godina upustilo u traganje za konceptualnim rješenjima aporije kazivanja i pokazivanja. Budući da se sublimno polje očitovanja ideje slike u doba fotografije i filma deauratizira, ono što preostaje od neprika- zivoga ulazi u polje ideje nastanka (emergencije) slike kao anti-slike, jezika kao anti-jezika, umjetnosti kao anti-umjetnosti. Za razliku od početnoga nastojanja povijesnih pokreta avangarde i Maljevičeve nepredmetnosti suprematizma, u ko- joj se učinak negacije bitka dovodi do krajnje točke „imanentne transcendencije“, situacija u doba neoavangarde zahtijeva korak izvan opreke predmetnosti i nepred- metnosti, slike i ne-slike. Taj korak nije niti prema „naprijed“, a nije više niti korak „natrag“. Nazovimo ga zaokretom u odnosu na nasljeđe povijesne avangarde utoli- ko što od nje preuzima početno nadahnuće, ali mu podaruje posve drukčiji smjer. To je ono što prožima Sartreovo ispitivanje razlike između negacije i ništavljenja bitka u njegovim filozofijskim i književnim tekstovima egzistencijalizma, 10 što jed- nako tako proizlazi iz Beckettovih Tekstova nizašto , iz Blanchotove anti-realističke teorije pisanja, što određuje Debordove rane eksperimentalne filmove, te nadasve konceptualnu umjetnost i slikarstvo (Sol LeWitta, Romana Opalke, Ona Kaware). Još jedan korak dalje u tom činu razgradnje onoga što je preostalo od slike nakon iskustva svođenja na elementarne čestice jezika kao upute za djelovanje, ili ono- ga što kasni Wittgenstein naziva „jezičnim igrama“ ( Sprachspiele ), pronalazimo u monokromnome slikarstvu Yvesa Kleina i „crnim slikama“ Ada Reinhardta. To je, dakle, kontekst u koji se smješta nastanak i jednokratnost neponovljivoga iskustva stvaranja slike kao meandra – paradigmatske forme-strukture-dispozitiva događa- ja koji sliku iz iskona ( arché ) vodi do beskonačnosti stvaranja„novoga“. Julije Knifer o tome kaže: „1959. bio sam zaokupljen idejom rada na anti-slici. Izvjesnommetodom redukcije formi i boja postigao sam formu ekstremne jednostavnosti. Forma slike bila je sazdana u ekstremnom kontrastiranju boje – bijelog i crnog... Inicijalni moment mog rada na slici bilo je prekrivanje platna 9 Vidi o tome: Dieter Mersch,„Con-Stellare: Reflexive Epistemik der Künste“, u: Epistemologien des Ästhetischen , Diaphanes, Zürich-Berlin, 2015., str. 131-186. 10 Jean-Paul Sartre, L’étre et le néant: Essai d’ontologie phénoménologique , Gallimard, Pariz, 1976. Vidi o tome: Žarko Paić, Projekt svobode: Jean-Paul Sartre – Filozofija in angažma , KUDApoka- lipsa, Ljubljana, 2007. Hrvatsko izdanje: Projekt slobode: Jean-Paul Sartre – Filozofija i angažman , Istarski ogranak DHK, Pula, 2007.