Nova Istra

166 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ ( devenir ) ima pritom značenje beskrajne potencijalnosti stvaranja. Zanimljivo je to što se, unatoč svoje optjecajnosti u svim područjima življenja, čini kako pojam događaja ipak još uvijek više skriva negoli razotkriva. Ovo nadasve pogađa njego- vo značenje za razvitak tehnoznanosti i suvremene umjetnosti. Događaj nije bitak ( esse, Sein, Being ), već se događa tako što u bitnome mijenja ne samo bitak, bića i bit čovjeka. Promjena je dalekosežna stoga što pogađa temeljni sklop metafizike: bitak-bog-svijet-čovjek. 5 Ako se, naime, ontologija ukorjenjuje u pojmu bitka kao povijesnoga odnosa u kojemu identitet ostaje uvijek nepromijenjen, a razlike su tek proizvod njegove konfiguracije u različitim formama, tada je riječ o postojanosti u promjeni ( quid- dittas ). Nasuprot tome, kada se bitak shvaća procesualno, u svekolikome tijeku ra- dikalnih promjena, više ništa nije isto. Umjesto toga svjedočimo prelasku u stanje neprestanoga postajanja, bivanja drukčijim ( quoddittas ). U prvome je slučaju slika uvijek ona koja prikazuje i predstavlja što bitak u svojoj biti jest kao sklop smisla i značenja. Zbog toga je takva slika povijesno vladajući način zapadnjačke metafizi- ke. Mimesis i reprezentacija podaruju joj utemeljenje u „prirodi“,„stvarnosti“,„zbilji“, „predmetnosti“. Uobičajeno je tvrditi da je Paul Cézanne posljednji slikar ove me- tafizičke paradigme odnosa ideje i pojave. Nakon njega prvi koji dokida ovo shva- ćanje i uvodi u kraljevstvo događajnosti, iako na krajnje složen način uspostavljanja načela negacije, jest Kazimir Maljevič. Odrješenje od apsolutnosti zahtjeva slike kao totaliteta pokazivanja bitka postaje potraga za novom„apsolutnošću“ ili barem njegovim nadomjeskom. 6 Nepredmetno slikarstvo, s obzirom na ideju slike unutar zapadnjačke metafizike ( eikon , icon, Bild, picture, imago, image ), otuda predstavlja početak destrukcije slike kao takve. Što se time događa može se odrediti nastankom doba slike bez svijeta . 7 Znak se osamostaljuje od vezanosti uz predmet, stvarnost, zbilju neovisno je li riječ o izvanjskoj ili unutarnjoj „prirodi“. U procesu oslobođe- nja znaka od referencijalnoga okvira značenja slike, huserlovskim jezikom kazano noesisa od noeme , dolazi do raskida s bilo kakvommogućnošću nastavka ontologije drugim sredstvima. Kada slika više ništa ne prikazuje i ništa ne predstavlja, onda je ono što je još preostalo od mimesisa i reprezentacije ništa drugo negoli prostor i vrijeme ništavila, ništenja ( néantisation ). Nije to, dakako, negacija bitka u smislu 5 „Velika piramida jest događaj, njezino trajanje u razdoblju od jednoga sata, trideset minuta, pet minuta... bljesak prirode, Boga, ili Božji pogled. Koji su uvjeti koji događaj čine mogućim? Doga- đaji su proizvedeni u kaosu, u kaotičnome mnoštvu, ali samo pod uvjetom da u tome intervenira neka vrsta zaslona.“ – Gilles Deleuze, Le Pli: Leibniz et la baroque , Minuit, Pariz, 1988., str. 103. 6 Elmar Salmann, „Im Bilder sein: Absolutheit des Bildes oder Bildwerdung des Absoluten?“, u: Gottfried Boehm (ur.), Was ist ein Bild? ,W. Fink, München, 1994., str. 215. 7 Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti , Litteris, Zagreb, 2006.