Nova Istra

99 Željko IVANKOVIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Srbi!?“ Naravno, govorim samo o mjeri začudne (ne)informiranosti zagrebačkog intelektualnog kruga, njegovoj ignoranciji, kakva se nikad nije mogla, ni slučajno, dogoditi Beogradu i njegovim integralistima, pa čak i kad Vuletićev, Lukićev ili, oso- bito, Marjanovićev jezik nisu bili ne samo hrvatski, nego počesto ni „zapadna vari- janta“ srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika. U knjizi Ive Frangeša Povijest hrvatske književnosti , NZMH, Zagreb – Cankar- jeva založba, Zagreb-Ljubljana, 1987. uzalud je tražiti ijedno ime pisca iz BiH, a da ne stanuje, da ne živi u tadašnjoj SR Hrvatskoj, a i to ponajprije u Zagrebu. Mjesto stanovanja je određivalo i piščevu i Frangešovu i sadašnjost i povijest! Novak Simić, braća Antun Branko i Stanislav Šimić, te Nikola Šop unutra su jer su živjeli u Zagrebu. Ostalih nema ni slučajno, jer su s onu stranu i (tadašnje) republičke i Frangešove mentalne granice. U svakom slučaju neprirodne granice kad je u pitanju jezik, književnost, kultura... (Nemoguće je zamisliti u to doba da u nekoj sličnoj povijesti njemačke književnosti nema pisaca iz Švicarske ili Austrije, a kamoli iz DDR-a!) Premda bi ovdje najprije imalo i smisla i razloga govoriti i o njegovoj (i uopće njihovoj!) građanskoj hrabrosti tih godina! Koliko je ovo bio dugo i dramatično življen problem u BiH pokazuje najposlije i pismo Veselka Koromana Je li to neka politika? iz zagrebačkog Vjesnika od 17. II. 1990. (usp. V. Koroman: Potraga za cjelinom , Zagreb, 1996., str. 131-132), u kojemu on i za sebe i za sve nas ostale iz BiH traži „svoje mjesto u svojoj književnosti“... III. Posebna je priča hrvatska književnost u BiH ili hrvatska sastavnica književnosti u BiH ili bosanskohercegovačke književnosti od Drugoga svjetskog rata do devedese- tih godina prošloga stoljeća. Kad kažem ovdje dvojno ime te književnosti (književ- nost u BiH i bosanskohercegovačka književnost), zapravo iznova otvaram (nikad riješen) problem imenovanja nečega što se susreće i u pluralu kao bosanskohercego- vačke književnosti (tri su!) i kao književnost ili književnosti u BiH, što svakako zna- či pluralnost, kompozitnost, multilateralnost. Dakle, svu različitost i diferenciranost tih književnosti, ali i jednu nedvojbenu cjelinu, ne samo geopolitičke uniformnosti, nego svakako i nesporne bliskosti svjetova i duha te/tih književnosti. Može se o tom tzv. zajedničkom duhu te književnosti govoriti naširoko još od vremena dolaska Au- stro-Ugarske i pojave prvih književnika-civila u toj književnosti, ali posve ozbiljno i svakako s mnogo argumenata tek od vremena prve, pa druge Jugoslavije kad duhov- ni prostor Bosne i Hercegovine počinje, uza sve raznolikosti jezičnih, poetičkih, kul- turoloških, antropoloških i drugih značajki, disati i jednim osobenim (zajedničkim ili barem međusobno bliskim i sličnim) duhom. Kako bismo to približili nekoj općerazumljivoj razini, ukazat ćemo, dakako po-