Nova Istra

100 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Željko IVANKOVIĆ jednostavljeno, na evidentne primjere što nam ih nudi „pripovjedačka Bosna“ ( Jo- van Kršić), gdje je literarno teško i(li), u pojedinim slučajevima, gotovo nemoguće (strancu pogotovo!) identificirati, dakle iz samoga književnog teksta diferencirati nacionalni valeur kod Srbina Svetozara Ćorovića, Muslimana Hasana Kikića, Srbi- na Novaka Simića, Hrvata Ive Andrića, Hrvata Zvonimira Šubića, gdje su svi bo- sanskohercegovački književnici, a pritom Srbin Simić i Musliman Kikić pripadaju i hrvatskoj književnosti, a Hrvat Andrić i Srbin Ćorović i srpskoj. U poeziji bi to ilustrirao primjer Srbina Alekse Šantića koga bi se sporadično moglo identificirati i kao pisca muslimanskog kulturnog kruga, gotovo na način na koji bi to bili i hr- vatski pjesnici Musa Ćazim Ćatić ili Salih Alić, a pritom su Ćatić ili Alić poezijom mnogo bliži hrvatskim pjesnicima Matošu ili Ujeviću nego bi bili pjesnicima islam- skog kulturnoga kruga iz kojega potječu. Naime, ovim pobrajanjem, koje nužno u sebi sadrži redukcionizam, želim uka- zati na jednu vrstu zajedničkog duha toga svijeta, koji ne može uspostaviti oštre rezove i raslojiti svijet literature strogo po nacionalnim šavovima, slojevima niti je- zikom, niti motivima, a nerijetko ni samo imenom pisca i njegovim nacionalnim porijeklom. Da i ne spominjem da tu postoje i pisci formalno drugih nacionalnih atribucija: Židov Isak Samokovlija, Bugarin Detko Petrov, Hrvat/Slovenac ( op. ur. ) Josip Osti, Crnogorac Marko Vešović... Ta će se osobenost poglavito iskazati u vrijeme snažno ideologizirane anacional- ne politike druge Jugoslavije kad imenima, a osobito književnim stvaralaštvom, jezi- kom ili motivikom nije bilo uvijek lako diferencirati poeziju i prozu u njezinoj „na- cionalnoj izvedbi“. Stoga se i događalo, kako je već spomenuto, da Velimir Visković, urednik u Leksikografskom zavodu u Zagrebu, ne zna da su Vitomir Lukić ili Mirko Marjanović hrvatski pisci iz BiH. Ne samo zbog imenâ i prezimenâ koja nose, nego ni po motivima ni po jeziku kojim su pisali, a koji je bio neka vrsta bosanske verzije srpskohrvatskog, koji će se tek poslije, od neke dobi, moći i smjeti zvati i zapadna varijanta ili hrvatskosrpski. Naime, donijet će to, tu promjenu, tek vrijeme poslije čuvenoga Mostarskog savjetovanja (listopada 1973.), nakon koga će biti moguće malo ozbiljnije promišljati i poziciju Hrvata, njihove kulture, književnosti i jezika u „zavnobihovskoj“ BiH. Tada će se, naime, početi otvorenije ili manje stidljivo otkrivati i ono što se danas nominira kao starija hrvatska književna tradicija u BiH, a koja će podrazumijevati dominantno pisce-franjevce. Može se reći da je i ta promjena počela 1973. kad su objavljena u tri sveska Sa- brana djela Ivana Franje Jukića u biblioteci kulturnoga nasljeđa sarajevske izdavačke kuće Svjetlost . U toj će biblioteci, također u tri toma, pred rat, 1991. biti tiskana Iza- brana djela Grge Martića . Tu, u istoj biblioteci, valja spomenuti i Hrestomatiju starije