Nova Istra

98 HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU Željko IVANKOVIĆ je s već objavljenim knjigama i autorima... Stvari, dakako, ne idu redom, inače bismo prije franjevačke književnosti u Bosni u XVIII. stoljeću dobili onu iz ranijih stoljeća s M. Divkovićem, a prije L. Kordića, subrata mu Janka Bubala ili, primjerice, Iliju Jakovljevića itd. Što se, pak, tiče antologija, pa i one krajnje „sklone“ piscima iz BiH, odnosno spremne na cjelovitu valorizaciju vrijednosti, valja istaknuti da će Janko Bubalo, Lu- cijan Kordić, Anđelko Vuletić, Veselko Koroman, Vladimir Pavlović, Nikola Mar- tić, Vinko Grubišić, Šito Š. Ćorić ući tek u četvrto prošireno izdanje Zlatne knjige hrvatskog pjesništva , Vlatka Pavletića (NZMH, Zagreb, 1991.), no ni tada unutra neće biti mjesta za npr. Iliju Ladina, Marija Suška, Ivana Kordića, a da o mlađima od njih i ne govorimo. Antologijski izbor trojca Mihalić – Pupačić – Šoljan (Znanje, Zagreb, 1966.) nema niti jednog jedinog recentnog bosanskohercegovačkog pjesni- ka, iako su tu pjesnici rođeni do 1941. godine! Nema ih ni Jedna antologija hrvatske poratne poezije Igora Mandića (Drainac, Prokuplje – Znanje, Zagreb, 1987.), niti neka druga. Ne postoje! U Enciklopediji Jugoslavije , knj. 5, Hrv. – Janj., JLZ „Miroslav Krleža“, Zagreb, 1988., u natuknici Hrvati, VI. Književnost , naći ćemo da u BiH ima hrvatskih pi- saca vrijednih barem enciklopedijskog spomena. Tamo čitamo: „Poeziju pišu još i Joja Ricov (1929.), Ilija Ladin (1929.), Petar Gudelj (1933.), V. Koroman (1934.) i Vladimir Pavlović (1935.) i dr.“ (str. 81). (Otkud tu Gudelj???) To „pišu“ tako je ne- obvezno kao da (poeziju!) pišu u slobodno vrijeme ili kao kakav hobi. Moglo je tako stajati i „a nedjeljom idu na utakmice ili u ribolov ili u crkvu...“ Pogledajmo i ovu „napomenu“: „A. Vuletić (1933.) plodan je pjesnik i prozaik. Zanimaju ga u poeziji granični problemi ljudske egzistencije, u prozi se uglavnom bavi krizom etičnosti, raskolom između ideala i njihove realizacije.“ (Str. 82.) Pjesnici su malo bolje prošli, tj. više ih je spomenuto. Među pjesnicima koji prve knjige objavljuju 60-ih i 70-ih godina izdvajaju se još, pa će autor nabrojiti među inima, i: Marija Suška, Gojka Sušca (u Zagrebu), Nikolu Martića (u Splitu), Ivana Kordića, Milu Pešordu, Željka Ivankovića i Milu Stojića, iako i Džemaludina Ali- ća!? (Str. 85.) Među povjesničarima književnosti naći ćemo samo Matu Lončara, Ivana Krtalića i Vinka Brešića, a među teatrolozima J. Lešića. Da, baš tako i samo toliko. (Str. 87.) Autor teksta je izvanredno informirani i k tomu još naklonjeni namVelimir Vis- ković. Kad smo jednom prigodom, još prije rata, razgovarali o ovome i ja ga pitao, a zašto nigdje nema ni spomena o npr. Vitomiru Lukiću ili Mirku Marjanoviću kao proznim piscima, i uz to mu govorio o Lukiću kao sjajnom pripovjedaču, iskreno mi je rekao da nije znao da su Hrvati. (To, da ne budemo posve nepravedni prema Viskoviću, dakako, govori i o tim piscima i njihovu jeziku!) Čak: „Mislio sam da su