Nova Istra

97 Željko IVANKOVIĆ HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU me ovdje zanima jedino književnost i njezin osnovni medij, jezik, to želim ukazati na neke od zakonomjernih pojava koje su i potaknule ovaj tekst i razmišljanje o fenomenu odnosa hrvatske književnosti kao cjeline prema BiH kao zemlji u kojoj su hrvatski narod, njegov jezik i književnost, ma što to politički danas značilo, ipak bili i ostali integralnim dijelom svekolikog hrvatstva, dakle i onog kulturološkog, jezičnog i književnog, za razliku od katoličkog koji je jedini (prešutno) bio toleriran. Daleko bi nas odvelo cjelovito istraživanje fenomena mimoilaženja hrvatske knji- ževne komponente iz BiH u cjelini hrvatske književnosti do vremena jugoslaven- skih ratova devedesetih godina i raspada bivše zajedničke države, pa se zato opre- djeljujem za tretiranje toga segmenta u samo dva, po mom uvjerenju osnovna, a tako razvidna i ilustrativna plana kao što su antologijsko-panoramski pregledi hrvatske književnosti i književno-povijesno tretiranje te književnosti. Ovdje reprezentativ- nim držim doista reprezentativne, u nakani, izbore Pet stoljeća hrvatske književnosti i antologije poezije tipa Zlatne knjige hrvatskog pjesništva i sl., te povijesne preglede te književnosti tipa Frangešove Povijesti hrvatske književnosti ili Viskovićeva pregleda hrvatske književnosti u Enciklopediji Jugoslavije . U prestižnu ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti živi su pisci iz BiH mogli ući samo ako bi pristali na ponižavajući odnos središta prema margini (metropolitan- ski tretman periferije, provincije), dakako po modelu domaći i stranci. Dakle, nisu ulazili! Edicija Pet stoljeća hrvatske književnosti bila je zatvorena za bosanskoherce- govačke pisce, jer od pisaca živih i aktivnih u drugoj polovici XX. stoljeća niti jedan jedini nije dobio mjesto u toj prestižnoj antologijsko-panoramskoj ediciji. Unutra su kao rođeni Bosanci ili Hercegovci, koji doduše tada žive u Zagrebu, samo Novak Simić koji je dobio knjigu ili Pero Budak i Fadil Hadžić, primjerice, koji polove jednu knjigu. A spominjem samo ona najvažnija imena (abecednim redom) bosan- skohercegovačkih hrvatskih književnika: V. Čerkez, I. Kordić, V. Koroman, I. Ladin, V. Lukić, M. Marjanović, N. Martić, V. Pavlović, M. Suško, otac i kći Zvonimir i Anastazija Šubić, te A. Vuletić. To, dakako, ne znači da je za sve njih ili svakoga od njih bilo mjesta unutra, tim više što unutra nije bilo mjesta ni za jednog Ivu Andrića, barem onim dijelom kojim je on i hrvatski pisac, ali su morali biti promišljani u cjelini hrvatske književnosti na dostojanstven(iji) način. Hoće li to promijeniti edicija koja ju je naslijedila – Stoljeća hrvatske književnosti ? Opet su u njoj, zasad, mjesto našli franjevci Bosne Srebrene (usp. Marko Karama- tić: Franjevačka književnost u Bosni u XVIII. stoljeću , knj. 109., Matica hrvatska, Za- greb, XXXI), Nikola Šop, Musa Ćazim Ćatić, Safvet-beg Bašagić, S. S. Kranjčević i A. B. Šimić. Jedino je pitanje otkud tu Lucijan Kordić, hercegovački fratar koji to svakako zaslužuje, ali najednom, i već, bez ikakva vidljiva kriterija ili korespondenci-